Zasadi stablo, ne budi panj! Poručuju to brojni građani širom Hrvatske koji se priključuju akcijama. A sve je krenulo od nje...
Nacionalna kampanja sadnje stabala, simpatično
nazvana ‘Zasadi stablo, ne budi panj’,
ostvaruje uspjeh za uspjehom. Prepoznata je širom zemlje i
danas gotovo nema osobe koja nije čula za nju. Mnogi građani
priključili su se ovoj ekološkoj inicijativi, no svega toga ne bi
bilo, barem ne u ovome obliku, da netko nije stvorio onu prvu
iskru koja je sve pokrenula. A ta iskra dogodila se baš u
Varaždinu.
Bio je kolovoz 2019. godine kada je Mateja Anđelina
Kramar na svojem profilu na društvenoj mreži objavila
poruku namijenjenu prvenstveno svojim prijateljima i obitelji:
‘Ekipa, idemo nešto pokrenuti, idemo zasaditi stabla’. Nije
očekivala, kaže danas Mateja Anđelina, da će se to razvijati u
smjeru u kojem je krenulo.
– Ta se moja objava počela masovno dijeliti mrežom i u roku od
mjesec dana smo se okupili. I to na razini cijele Hrvatske.
Dogovorili smo se da svaka osoba preuzme pojedini lokalitet.
Rezultat toga bio je to da smo u samo mjesec dana posadili 60
tisuća stabala i digli cijelu Hrvatsku na noge – prisjeća se
početaka Mateja Anđelina.
Naziv udruge je zvučan, djeluje simpatično, pomalo
imperativno. Neki kažu da je uvredljivo, ali ja mislim da nije
tako.
Slogan ‘Zasadi stablo, ne budi panj’ odnosno naziv udruge koja je
uskoro osnovana odmah ulazi u uho, nemoguće je ne zapamtiti ga.
– Dogodilo se u razgovoru s jednom novinarkom… Nekako smo to
izgovorili i odmah rekli – ‘to je to, imamo naziv’. Tako smo onda
nazvali udrugu i tako se zovu naše kampanje. Jako je zvučno,
djeluje simpatično, pomalo imperativno, čak i na osobnoj razini.
Neki kažu da je uvredljivo, ali ja mislim da nije tako. Možda
jest malo sarkastično, ali poziva te da nešto napraviš.
Hrpu projekata smo od tada pokrenuli. Naš
glavni zadatak je spojiti institucije, nadležne samouprave i
građane.
Te 2019. sve je krenulo kao građanska inicijativa, a u svibnju
2020. već je osnovana udruga. Mediji ih nazivaju prvom i vodećom,
krovnom organizacijom u Hrvatskoj za organiziranje kolektivnih
kampanja sadnje stabala.
– Hrpu projekata smo od tada pokrenuli. Naš je zadatak spojiti
institucije, nadležne samouprave i građane. Primarni dio posla je
pribaviti svu dokumentaciju koju je potrebno imati za svaku od
lokacija. Jer zbog urbanističkih planova na javnim
površinama ne smije se saditi bez dozvole. Moramo imati
prijedloge sadnog materijala, što potvrđuje struka. Ako je mjesto
sadnje neka odgojno-obrazovna ustanova, onda je i s njom potrebno
sve ugovoriti – opisuje predsjednica udruge kako nevidljivi dio
procesa otprilike izgleda u praksi. U siječnju su završili s
jednom kampanjom, odmah je počela priprema za jesensku.
Od početka smo išli organizirano. Naime, u svim sličnim
aktivnostima uvijek se okupljaju isti ljudi. Čuju za neku novu
stvar i samo repliciraju znanje koje imaju od prije.
Zanimljivo, i prve akcije bile su u potpunosti organizirane, ni
tada nije bilo ‘gerilskog’ pristupa.
– Odmah smo išli organizirano. Naime, u svim sličnim aktivnostima
uvijek se okupljaju isti ljudi. Čuju za neku novu stvar i samo
repliciraju znanje koje imaju od prije. Tako da smo brzo
raspisali što treba napraviti s medijima, kako napraviti
promociju, odrediti demografske skupine, gdje lobiramo za što,
gdje što tražimo, gdje što dajemo… Od tog jednog običnog
tekstualnog dokumenta danas smo napravili hrpu dokumentacije,
koju pratimo metodološki, tako da točno znamo na koji način kome
pristupiti – kaže Mateja Anđelina.
U jednoj akciji obično se moraju povezati četiri kategorije
sudionika. Primjerice, ako je riječ o akciji u školi, onda je ta
odgojno-obrazovna ustanova korisnik sadnog materijala, građani
sade, lokalna i regionalna uprava je potrebna radi osiguravanja
dokumentacije, od poslovnih subjekata traže financije. Sve
skupine su međusobno povezane.
Bila je velika rotacija ljudi. Dođu i izraze želju za
sudjelovanjem, ali nakon mjesec dana shvate da nemaju vremena za
to.
Sredstva europskih fondova zasad ne koriste. Kaže Mateja Anđelina
da ne vidi točno kako.
– Često nije jasno na koji način doći do krovnog cilja. Naš
krovni cilj je konvertirati neku brojku sudionika u neki broj
zasađenih stabala. To je najjednostavniji mogući cilj. No
primjerice osvještavanje kao cilj nije opipljivo, a mi volimo
konkretno. Osvještavanje se podrazumijeva, ali nama je glavni
cilj posaditi stabla. Zato nam je lakše napraviti sponzorske
pakete i kategorije, odrediti što i koliko trebamo, do rujna to
skupimo, svatko lobira u svojem dijelu i zaokružili smo kampanju
– objašnjava.
Sada je sustav već uhodan, no prvih godinu dana bio je kaos,
prisjeća se.
– Bila je velika rotacija ljudi. Dođu i izraze želju za
sudjelovanjem, ali nakon mjesec dana shvate da nemaju vremena za
to. S vremenom smo stekli vještinu prilagodbe na novonastale
situacije. Jer kad radiš s prirodom i s ljudima, uvijek moraš
biti spreman na prilagodbu.
U Upravnom odboru nas je 11, svatko ima određene
aktivnosti i obveze, ima nas iz
svih dijelova Hrvatske.
Njezin dan danas traje, kaže, “30 sati”.
– Sama sam u uredu i sama radim administrativne poslove. U
Upravnom odboru nas je 11, svatko ima određene aktivnosti i
obveze, nacionalno smo raspoređeni, ima nas iz svih dijelova
Hrvatske. Imamo županijske koordinatore koji pokrivaju svaku
općinu. Pravo stablo.
Kampanje su najviše fokusirana na urbana područja. To je zato,
kaže Mateja Anđelina, što je tu mnogo veća emisija stakleničkih
plinova i općenito štetnih emisija. Osim toga, tu treba više
ulagati napora i truda jer, s druge strane, na državnim
površinama postoji državna firma koja je dužna tamo provoditi
pošumljavanje.
Građane motivira da svojim rukama osobno mogu biti dio
promjene. Da mogu graditi ono što oni žele vidjeti.
U urbanim dijelovima posao održavanja zelenila imaju komunalne
tvrtke. No udruga im ne krade posao, već, kaže Mateja Anđelina,
uspješno surađuju.
– Mi ne ulazimo na čestice Parkova, oni održavaju zelene
površine, ali smo spremni predložiti ako bismo na nekoj
čestici samostalno ili s njima mogli posaditi stabla.
Tako su u Varaždinu u suradnji s građanima primjerice sadili
bobičasto voće između zgrada u stambenim naseljima. Zanimalo
nas je što građane motivira da sudjeluju u akcijama.
– Motivira ih da svojim rukama osobno mogu biti dio promjene. Da
mogu graditi ono što oni žele vidjeti. Da mogu šetati među
stablima koje su sami posadili, da mogu tu odgajati djecu – daje
svoje viđenje Mateja Anđelina.
Udruga upravlja i javnim voćnjakom u Varaždinu, prvim takvim
u Hrvatskoj. Postoje razne ideje što učiniti s njim.
Udruga je prošle godine preuzela upravljanje javnim voćnjakom u
Varaždinu. Sada se tamo održavaju tečajevi, edukacije, radionice,
čak i team building za poduzeća. Dogovaraju s par velikih
korporacija iz Zagreba da dođu sa svojim zaposlenicima i
obiteljima na jedan dan u voćnjak.
– Druženje, hrana, radionica sadnje… Tako bi to nekako
izgledalo, ovisno o kalendaru. Oni dobivaju team building u
obliku lijepog obiteljskog dana, mi time održavamo voćnjak –
opisuje model.
Voćnjak zasad još nema plodova, nasad je star tek dvije godine.
Kako će to jednog dana funkcionirati u praksi, ostaje
otvoreno pitanje.
– Prva ideja gradske uprave bila je da građani slobodno mogu doći
i brati. Ali netko bi to morao pratiti, da se ne bi dogodilo da
urod završi negdje na placu. Naša ideja je da voće koriste klinci
na edukacijama ili da školama i vrtićima damo neka za svoju
kuhinju rade džemove, kompote… Ili udrugama za beskućnike,
kućama za žrtve nasilja.
Građani često burno reagiraju na uklanjanje zelenila, a
pritom se ističu dobrobiti koje stabla pružaju urbanim
područjima.
U udruzi pokušavaju utjecati i na urbano šumarstvo, kako bi se
smanjilo prevršivanje i rezanje.
– Jedino tako možemo utjecati na to da se uzmu u obzir smjernice
međunarodnih organizacija za urbano šumarstvo. Senzibilitet
građana je izrazito visok po tom pitanju.
Građani često burno reagiraju na uklanjanje zelenila iz grada, a
pritom se često ističu brojne dobrobiti koje stabla pružaju
urbanim područjima. Osim smanjenja ljetnih temperatura, zelenilo
smanjuje utjecaj buke, štetnih emisija, smanjuje se erozija tla,
a utječe i na depresiju i anksioznost kod građana.
Mislim da je sadašnja direktorica Parkova Jelena Sekelj osoba
koja bi mogla pokrenuti velike stvari.
Želja Mateje Anđeline Kramar je da Varaždin (opet) bude primjer
što se tiče gradskog zelenila.
– Uvijek smo bili grad cvijeća, no mislim da smo tu titulu pomalo
izgubili. Ipak, možemo je vratiti. Mislim da je sadašnja
direktorica Parkova Jelena Sekelj osoba koja bi
mogla pokrenuti velike stvari. Dosta surađujemo s njima. Mislim
da smo na dobrom putu da se implementiraju europske smjernice za
upravljanje zelenom infrastrukturom. Ako to uspijemo, mi smo Beč
u malom što se tiče zelenila.
Ideja je pretvoriti varaždinski Park Ivana Pavla II u šumski
vrt. Takva arhitektura kreirala bi održiviji sustav.
Suradnja s Parkovima uskoro bi mogla rezultirati zajedničkim
projektom u Parku Ivana Pavla II., otkriva nam
Mateja Anđelina. Tamo bi trebala biti provedena cjelovita
revitalizacija parka.
– To je relativno novi park, ali projektiran je samo s
jednim slojem drveća. Tako da tamo nedostaje neki manji grm, viša
vegetacija, biljni pokrov, vretenasto bilje i penjačice. To je
sedam slojeva koji moraju biti zadovoljeni. Ideja je da to tako
bude koncipirano. Svaka od tih biljaka ima različitu duljinu
korijena pa stoga ne uzimaju sve biljke iste mikro i makro
elemente. Takva arhitektura kreirala bi održiviji sustav i
smanjila bi se potreba za održavanjem. A kad bismo sadili cvatuće
grmlje koje može biti i jestivo, takav park nakon tri godine može
biti potpuno samoodrživ: da nema plijevljenja, nema
navodnjavanja, ne treba stalno kupovati nove sadnice…
Urbano voćarstvo na javnim površinama prakticira se u
svijetu. Da građani mogu ubrati malo voća
tijekom šetnje.
O jestivim plodovima u gradovima priča se već dugi niz godina. Tu
postoje i neka ograničenja, jedno od njih je primjerice prometno
zagađenje. No Mateja Anđelina objašnjava da postoje mogućnosti.
– Urbano voćarstvo prakticira se u europskim zemljama i svijetu.
Kod nas bi se trebale promijeniti uredbe i zakoni, tako da
dopuste sadnju voćaka na javnim površinama. Krupni plodovi zaista
mogu biti problem na nekim lokacijama. Zamislimo kako bi to
izgledalo da imamo jabuke posađene uz Glazbenu školu, primjerice.
Opasnost bi to bila za bicikliste. No zato može biti posađeno
grmlje s manjim plodovima, koje lakše istruli, a ako i padne na
tlo i nije adekvatno zbrinuto, neće uzrokovati neku nesreću. Cilj
je zapravo da građani mogu ubrati malo voća tijekom šetnje.
Maline, kupine, aroniju… Ne treba uvijek ni biti jestivo, ali
čemu berberis, koji je otrovan, trnovit? Postoji razno bilje koje
može pomoći okolišu i čak je jeftinije naspram bilja koje je
uobičajeno u konvencionalnom održavanju i sadnji u praksi
komunalnih poduzeća.
Tako bi Park Ivana Pavla II., oblikovan u slojevima kao šumski
vrt i s jestivim plodovima, mogao postati nacionalni primjer
dobre prakse.
Inicirala sam projekt ekvivalentan poput onog ‘Grad –
prijatelj djece’, ali za stabla. Tražili smo za njega potporu
Ureda predsjednika i dobili smo je.
Udruga ‘Zasadi stablo, ne budi panj’ često je u medijima. Prije
nekoliko mjeseci Mateja Anđelina Kramar bila je gošća
predsjednika Zorana Milanovića.
– Inicirala sam projekt ekvivalentan poput onog ‘Grad – prijatelj
djece’, ali za stabla. Tražili smo za njega potporu Ureda
predsjednika i dobili smo je. Radi se o tome da bi gradovi općine
i županije imali definirane ciljeve koje mogu ostvariti u sadnji
te bi tada od Ministarstva održivog razvoja i Ureda predsjednika
dobili certifikat da su ispunili cilj. Postali bi ‘Grad –
prijatelj stabla’.
Udruga je 2021. godine dobila nagradu Varaždinske županije, a
2020. od časopisa National geographic.
Da je rad udruge prepoznat u javnosti, svjedoče i dosad dobivene
nagrade i priznanja. Tako je udruga 2021. godine dobila nagradu
Varaždinske županije radi doprinosa u promicanju ekološke i
društvene odgovornosti i održivog koncepta življenja, a 2020. od
časopisa National geographic Žuti okvir za održivi razvoj,
znanost i obrazovanje u kategoriji Život na kopnu.
Naposljetku, prije nekoliko dana završen je izbor Fierce Woman
časopisa Vox Feminae. A jedna od nominiranih “strašnih
žena” bila je i Mateja Anđelina Kramar.
U objašnjenju nominacije, osim što se navodi njezina uloga u ovoj
ekološkoj nacionalnoj kampanji, navodi se da je privatno borkinja
protiv nasilja u svim oblicima.
– Aktivno promiče ideju jednakopravnosti, sociokraciju i
permakulturu kao imperativ za razvitak zajednica, sistemsku
promjenu, u cilju kvalitetnijeg duhovnog i fizičkog razvitka
ljudskih bića, te nenasilne komunikacije prema ljudima, posebno
prema domu Planeti – pisao je Vox Feminae o Mateji Anđelini.
Kad god imamo neku edukaciju, moji klinci idu sa mnom, u bilo
koji dio Hrvatske.
Predsjednica udruge ‘Zasadi stablo, ne budi panj’ privatno je
samohrana majka četvero djece, koje često vodi na
putovanja.
– Kad god imamo neku edukaciju, klinci idu sa mnom, u bilo koji
dio Hrvatske. Osim toga, zanima me i mnogo toga u vezi djece,
privatno se interesiram, recimo, o mogućnosti školovanja kod
kuće, zanima me izvansustavno obrazovanje djece, iskustveno
učenje u prirodnom okruženju…
Iako joj to nije postalo primarna struka, ljubav prema bilju
nije je zaobišla, a kasnije je to nadoknadila
brojnim edukacijama.
A svojeg djetinjstva Mateja Anđelina Kramar sjeća se također po
prizorima zelenila, biljaka, prirode… Odrasla je u obitelji
koja se profesionalno bavi uređivanjem zelenih površina.
Iako joj to nije postalo primarna struka, ljubav prema bilju nije
je zaobišla, a kasnije je to nadoknadila brojnim tečajevima,
radionicama i ostalim edukacijama. Danas za ono čime se sada bavi
voli reći: – Ja to ne radim, ja to živim.