Ceh mesara bio je najbogatiji među cehovima o čemu svjedoče gozbe zabilježene u njihovim zapisnicima, posjedovali su kuću u Mesničkoj ulici, imali vinograde, oranice i druga zemljišta...
19.4.1870. “Društvo dobrovoljaca za hrvatske kazališne predstave”
u zgradi starog varaždinskog kazališta, u današnjoj
Kranjčevićevoj ulici izvelo je veselu igru u 4 čina “Varmeđinska
reštauracija ili tko će biti prvi sudac” Antuna Nemčića. Bio je
to prvi nastup članova diletantskog društva utemeljenog od strane
profesora i učitelja sa željom izvođenja kazališnih predstava na
hrvatskome jeziku. Varaždinske novine “Pučki prijatelj” u
izvješću sa predstave bilježe oduševljenje Varaždinaca koji su
mogli vidjeti predstavu “…na milozvućnom jeziku materinskom” i
“…sud svoj vrh uspjeha izrekoše već oni zeleni vijenci s
trobojnicami, koji su letjeli na pozorište, zatim višekratno
živahno pljeskanje istoglasni opetovani bravo i živio…”
~~~
U srednjovjekovnom Varaždinu, kada su obrtnici pojedinih struka
bili udruženi u cehove i od kralja odobrenim pravilima štitili
svoje interese, jedan od najznačajnijih bio je ceh varaždinskih
mesarskih majstora. Cehovsku organizaciju utemeljili su
1589.godine, do tada su bili udruženi u crkvenu Bratovštinu
tijela Kristovog čiji se oltar nalazio u župnoj crkvi svetog
Nikole. Mesarski majstori bili su mnogobrojni, u 15. stoljeću u
Varaždinu ih je bilo čak 18. Ceh mesara bio je najbogatiji
među cehovima o čemu svjedoče gozbe zabilježene u njihovim
zapisnicima, posjedovali su kuću u Mesničkoj ulici, imali
vinograde, oranice i druga zemljišta dobivena oporučno od
preminulih članova ceha. Nastojali su imati najljepša i
najskuplja obilježja: bogato ukrašenu zastavu, velike svijećnjake
na svojem oltaru, kićenu škrinju gdje su držali novac, zapisnike,
računske knjige, kositreni vrč iz kojeg se pilo na gozbama.
Novcem su često pomagali svojim starim i bolesnim majstorima i
njihovim udovicama te siromašnim Varaždincima.
~~~
U selu Svibovcu kraj Varaždinskih Toplica na prijelazu s 19. u
20. stoljeće postojalo je lječilište gdje su se vlažnim oblozima
i specijalnim dijetama liječile razne bolesti. Liječenje je
trajalo do osam tjedana, a o pacijentima je brinuo kupališni
liječnik iz Toplica. Godišnje se ovdje liječilo oko 300
bolesnika. Vlasnica i ravnateljica “Sanatoriuma Svibovec” bila je
Laura Malošeg. U reklami lječilišta spominje se izvrsno vino kao
sastavni dio tamošnjih dijeta.