'Kad sam bila mala, tata je u našem dnevnom boravku imao razne instrumente, uz njega sam pjevala i plesala. I ples je pobijedio!'
Plesni klub Feel iz Varaždina krajem prošle
godine obilježio je deset godina postojanja. Tom prigodom
organizirana je proslava u dvorani u Graberju, na koju su stigli
i gosti iz Zagreba i Rijeke. Bio je to pravi plesni spektakl, a
imalo se što i slaviti, jer u tih deset godina kroz klub je
prošlo već nekoliko generacija plesačica, koje su u Feelu
stjecale prva plesna znanja, učile se disciplini, upornosti i
timskom duhu, osvajale prve medalje i priznanja… Sve to pod
budnim okom Romane Rod, osnivačice i voditeljice
kluba te licencirane trenerice. Naravno, i njezin je plesni put
počeo u ranoj dobi, a danas svoje znanje i entuzijazam prenosi na
neke nove djevojke. Iza nje su brojne godine uložene u
edukaciju: licencirana je voditeljica plesnih tehnika,
licencirana prvostupanjska fitness pole dance trenerica,
licencirana voditeljica fitnessa za djecu, licencirana sutkinja
umjetničkih i urbanih plesova, s velikim iskustvom u radu s
djecom svih dobnih skupina u urbanim i umjetničkim plesnim
stilovima te suđenjima na natjecanjima. A cijeli taj put počeo je
kad je imala niti sedam godina.
– Tada sam krenula u tadašnju plesnu školu, sada bih mogla
definirati da se radilo o show dance stilu. Nizali su se nastupi
uglavnom po raznim otvorenjima nekih trgovina, sjećam se da smo
jednom bili predgrupa Prljavcima na našem stadionu, znali smo
odlaziti u obližnje gradove na razna gostovanja, natjecali se u
Turbo limach showu, bili manekeni na reviji Sedme noći, radila
sam koreografije na Cesaricu našeg dragog Olivera kad je gostovao
u jednoj diskoteci, kao i s Dinom Dvornikom, Tonijem Cetinskim…
Sad kad se sjetim, bilo je to predivno razdoblje.
– Kad sam bila mala, moj tata je iz hobija imao svoj bend, svirao
je bas gitaru. Znači, doslovno u dnevnom boravku imali smo
razvučene instrumente, mikrofon… Ne želim znati što su mislili
susjedi. Pjevala sam uz njega, ali ples, to je bilo ono što je
pobijedilo. Bubnjevi i bas su ti instrumenti koji me i dan danas
‘naježe’. To jednostavno imaš u sebi, ako imaš. Znam da sam u
osnovnoj školi pjevala u zboru, ali me učiteljica izvukla van i
plesala sam naprijed solo dok je zbor pjevao. Danas njena unuka
pleše u klubu, nevjerojatan plesni duh. Priznajem, imam jedan
problem, koliko volim slušati instrumente u nekoj pjesmi,
naglašavati beat, toliko zaboravim slušati riječi koje su danas
svakakve pa me moje cure iz natjecateljskog tima znaju opomenuti
da moram cenzurirati koju. Taj beat, ta vrsta glazbe, odvela me u
današnji urbani plesni stil.
– Što mi znači ples? Doslovno sve. Mislim da ne moraš biti ni
plesni pedagog, ni koreograf, ni imati to što imam, da bi volio
ples. Muzika opušta, poput čokolade otpušta “sretne” hormone,
prirodno nam muzika uvijek želi samo dobro. Lijek je za svaki
loši trenutak, a ima ga svatko. Samo upali muziku, bilo kakvu,
ili izaberi svoju najdražu i to je to. Udahneš i kreneš dalje.
– I tako je jednostavno jedan dan došla ideja da imam svoj klub.
Najdraži period je bio osmišljavanje imena, nema što nisam
provjerila na netu, da barem u našoj okolici Hrvatske nema,
htjela sam da klub bude jedinstven i riječ Feel je bila ta, ona
prava, koja i dan danas ima toliko širok spektar značenja vezanih
uz tu riječ. Sjećam se da sam morala u Zagreb registrirati udrugu
i da je bio tako lijep sunčan dan i da sam bila doslovno sretna
jer sam krenula s onim što stvarno volim.
– Nekolicina divnih ljudi tada već je čekala na vratima da
krenemo, bilo nas je nekih 20-ak u to vrijeme. Nećete vjerovati,
ali prvi zadatak bio nam je osmisliti koreografije za promociju
tadašnjeg remix-albuma Ivane Banfić. U roku od nekih dva tjedna
nekoliko koreografija morali smo napraviti, zapeli smo, znojili
se, otišli u Zagreb i uspješno odradili. Tako da su prve poslovne
suradnje bile s Ivanom. Ona je bila vrlo korektna i ti dani su
nam ostali u lijepom sjećanju.
– Ta prva dobra reklama za klub, dobar marketing, već iduće upise
popunio je s još više plesača i to onih mlađih, koji su još dan
danas u mom klubu, u jakom natjecateljskom timu urbanih plesnih
stilova, koji su bit našeg kluba, ali i umjetničkih plesnih
stilova koji nadopunjavaju bogatstvo kluba.
– Jedan dio mene voli marketinški posao, mislim da tu imam sreću,
jer rezultat uspjeha u plesu i toga da znam napraviti dobar
marketing je današnji broj članova. Imam deset timova, svaki tim
ima svoj naziv koji obavezno sadrži riječ Feel, to je jedan od
mojih recepata. Svaki tim ima između deset i dvadeset plesača.
Radim na području Varaždina, Varaždinskih Toplica i Općine
Petrijanec. Uz mene rade plesni volonteri, iskusni plesači koji
su ili iz kluba ili su izrazili želju da rade svoj stil u klubu.
Volim korektne i odgovorne osobe u ovom poslu, jako ih je malo,
teško ih je naći, pa sam sretnica da imam stvarno kvalitetan tim
koji radi s djecom. Muških članova uglavnom ima u breaking timu,
no da naglasim da su cure itekako krenule raditi i u tom stilu,
to je na natjecanjima baš unique.
– Skupine ne oblikujem striktno prema godištu, već prema
sposobnosti plesa. Nisu to velika odstupanja u godinama, ali ako
vidim da je iz mlađeg tima koje dijete toliko plesno i fizički
sposobno raditi više, te sezone ga ostavljam u tom timu da još
“sazre”, pratim to dijete i s početkom iduće plesne sezone ga
prebacujem u stariji, jači tim. Jako pazim da se prelaskom u tim
ne osjeti “najslabijim” plesačem, jer svaki sljedeći tim
ima teže plesne zadatke i veću odgovornost na natjecanju. Tu igra
ulogu ne samo plesno iskustvo, nego pedagoška strana, koja mora
biti potkrijepljena školovanjem. Ipak roditelji te sate u tjednu
tebi prepuštaju svoje dijete, koje ti te sate u tjednu odgajaš.
Mi treneri smo uzori djeci, oni se vežu uz nas i ples nije više
samo ples, nego je odgoj djeteta. Mi pričamo prvenstveno o školi,
brinem uvijek je li sve ok, ako ima itko ikakav privatni problem,
rješavam to u suradnji s roditeljem, podrška sam doslovno svakom
plesaču. Znam biti i ljuta ponekad, ali rijetko. Znam ih
usmjeriti ako krenu u nekom krivom smjeru, pazim na njihovo
ponašanje na natjecanjima, gdje ih ponesu svakakvi osjećaji,
pogotovo zbog nepravde…Tu sam za njih uvijek.
– Danas ima jako puno plesnih klubova, u Zagrebu ih je doslovno u
svakom kvartu. Razlikuju se, ali uglavnom sliče jedan drugome po
stilu koji se radi, jer svi danas rade više stilova. Ja, koja sam
cijeli život u tome, danas vidim da bez doškolovanja, praćenja
plesne scene, ne možeš složiti sekvence, koreografiju, moraš
znati zašto, koje korake, koji stil, jer ako krivo prijaviš stil
na natjecanju, dešavaju se diskvalifikacije pa se neki pitaju
zašto i čude se. Stilova ima mnogo, oni imaju svoje podjele,
koraci moraju biti primjereni dobi djeteta, kao i muzika, a da ne
govorim o plesnim kostimima. U tome dijelu si “treneri i
koreografi” dopuštaju svašta bez ikakvog razmišljanja jer
preslikavaju sebe i svoj stil na djecu. Oprostite, to nisu ni
treneri, ni koreografi, a kamoli pedagozi. Nažalost, ima takvih,
pa se pitam gdje gledaju roditelji te djece.
– Postoje pravilnici koje uglavnom nitko ne čita, zato postoje
plesni savezi, koji se pravilnika strogo drže. Oni sadrže
apsolutno sve što mora znati jedan plesni pedagog, s tim da se
pravilnici mijenjaju. Znači, ili si u tome uvijek, ili ćeš biti
tamo gdje si bio prije nekoliko godina. Želim naglasiti da se
plesna scena mijenja, da napreduje, da nastaju novi stilovi.
Plesači u mom klubu educiraju se u svemu tome. Ima dana kad
trening prođe baš neku malu edukaciju. Oni su kao spužve i
upijaju sve, zapamte nazive nekih koraka, zapamte upute, a jako
volim na kraju plesne sezone, kad se utišaju natjecanja, s
timovima proći osnovne korake raznih plesnih stilova, učim ih
razlike u stilovima, kako prepoznati što, pa kad odu na
natjecanja, baš znatiželjno prate druge stilove, pričaju o tome i
stvarno znaju i tu stranu plesa. Zato pravi trener i koreograf
nikad ne staje s edukacijom. Osposobljavanja i razne licence,
redovite plesne radionice, seminari, bitan su dio mog posla. Još
tu dodam iskustvo u suđenjima, koje moraš proći da bi znao dati
pravilnu ocjenu nekome, upotpunjuje moje iskustvo, koje i dan
danas nadopunjujem novim znanjem.
– Jedan smo od vrlo rijetkih klubova našeg područja koji stvarno
odlaze na najviše natjecanja pa tu se još uguraju koja plesna
gostovanja. Da, sve to košta, ali košta i nogomet i rukomet i
svaki sport u kojem želiš napredovati. Danas se datumi natjecanja
znaju po godinu dana unaprijed, kako svi znaju za nas, ne samo u
Hrvatskoj, nego nam pozivi stižu od Mađarske, preko Italije, čak
sam jednom iz Rusije dobila mailom poziv, jer smo u plesnom
imeniku “Tko je tko u plesu” koji sadrži preko 400 000 adresa,
odnosno skraćeno se organizacija zove CID. U dogovoru s
roditeljima izaberemo natjecanja, naravno sugeriram koje
natjecanje je za koji tim, tako da znaju raspolagati troškovima,
ali isto tako uvijek naglašavam, nije svatko obavezan ići na sva
natjecanja. U prosjeku jednom u mjesec dana neki tim ode na neko
natjecanje, što od mene traži puno vrijeme organizacije dok nisam
u dvorani. Osim natjecanja koja su nam lokacijski bliža, odlazimo
u susjedne države. Uglavnom su festivalskog tipa, dok određeni
timovi odlaze na natjecanja koja organiziraju savezi. Draga su
nam i jedna i druga, nekad su festivalska natjecanja više
posjećenija i ljepša od ovih iz Saveza, a ja volim da su moji
plesači sretni i zadovoljni i da im lijepa natjecanja kroje
lijepa sjećanja.
– Najveći klupski uspjeh je nastup na svjetskom natjecanju koje
se svake godine, nakon kvalifikacija, održava baš kod nas, u
Hrvatskoj, u Poreču. Ove godine nismo išli jer smo u svom planu
odredili nešto drugo. Svjetsko natjecanje jedne godine nam je
donijelo čak srebro u mlađoj plesnoj skupini, dok starija uvijek
ima jaču i veću konkurenciju, zato je za nas veliki uspjeh biti
peti i dvanaesti na svijetu, jer tu dolaze apsolutno plesači iz
čitavog svijeta. U planu mi je da iduću sezonu ponovo pripremim
barem jedan tim, ako ne i dva. Puno je tu posla s moje strane,
jer kako ponavljam, ne radi se tu samo o izradi koreografije.
Takva velika natjecanja bogata su plesnim radionicama drugih
stilova, na koja obavezno odlazimo. Zato su moji plesači bogatog
plesnog znanja i iskustva. Umjesto svjetskog, ove sezone otišli
smo na natjecanje u Sloveniju. Zato što i tamo dolaze plesači iz
dalekih zemalja, bilo je 2000 plesača iz osamdesetak plesnih
klubova, a volim kad moji osjete veliku konkurenciju, onaj strah
i veću tremu, jer ih povratak u dvorane tjera da rade još više, a
u takvim situacijama timovi su poslije itekako složniji, što mi
je najbitnije. Kada su u konkurenciji od više od deset jakih
koreografija i završe barem na polovici, znam da radimo pravu
stvar, ali i da možemo bolje. Jači timovi prerasli su manja
festivalska natjecanja na koje šaljem mlađe timove, ne zato što
su “slabiji”, nego da polako vide o čemu se tu radi i polako dobe
dobru podlogu, samopouzdanje i veću volju za dalje. Sve ima svoje
zašto. Na zadnja dva natjecanja tim Feel The Best ostvario
je odličan uspjeh u Gala večeri, gdje nastupa deset najboljih
koreografija iz cijelog natjecanja. U jednom je odnio pobjedu,
dok je drugome osvojili isti broj bodova kao i trećeplasirani
slovenski tim. Feel Move je u Gala večeri ubrao broncu, to su
djevojke koje jedva čekaju da još malo ‘odrastu’ i uđu u stariji
tim. Na zadnjem natjecanju bila je održana i Mini Gala, Feel
Fantastic, također u top deset koreografija. Preponosna sam na
njih, ali i na druge timove. Ostali timovi koji nisu ušli u Galu,
uglavnom su na pobjedničkom postolju, nemam riječi za taj uspjeh,
dovoljno mi ih je vidjeti u dvorani nakon toga, jer ne skidaju
osmjeh s lica. Sljedeće kamo idemo? Nek ostane mala tajna, volimo
naše vjerne pratitelje iznenaditi uspjesima.
– Naša nova trenerica Lorena Marić, koja dolazi
iz jednog od najvećih klubova iz Zagreba, kluba Transform,
preuzela je juniorke i s njima radi u urbanom stilu. Moj je posao
za njih da ih odvedem tamo gdje još nisu bili, gdje moraju raditi
po pravilima, gdje će osjetiti jednu novu natjecateljsku
atmosferu. Prvo ću njih “baciti u vatru”, a onda će i drugi
timovi u te vode. S druge strane, mojoj edukaciji nema kraja pa
zbog čitavog kluba i svih plesača, želim obogatiti svoje znanje i
pripremam novi plan za kojeg ćete uskoro znati sve. Očekujte nove
rezultate, ne trebaju biti uvijek među najboljima, takav način ih
uči svačemu u životu. Očekujte plesne poslastice na razini svega
većeg gdje smo bili do sada, koje radim s mojim suprugom koji je
itekako aktivan u svim organizacijskim dijelovima kluba. Feelovci
će raditi nove koreografije, osmišljavati kostime, željno
očekivati natjecanja, dok ću ja završiti započete nove edukacije,
prenijeti znanje i informacije u klub, ostvariti sve planove i
uživati u njihovom osmjehu u dvorani.