Uobičajeno je da se pri spomenu Domovinskog rata govori o braniteljima i junacima, no pritom se zaboravlja kako je i nemali broj žena bio sastavni dio hrvatskih vojnih snaga, koje su na mnoge načine dale svoj doprinos u ratu od čijeg je završetka prošlo sada već 20 godina.
Jedna od tih žena je i natporučnica Božena Šimek – Šuplika, medicinska sestra iz Varaždina, koja je odmah po osnivanju 7. gardijske brigade ‘Puma’ donijela odluku kako joj je mjesto – na terenu.
Osim toga, Božena, Boba ili Ena, kako je sve nazivaju, bila je u prilici da među prvima uđe u oslobođeni Knin toga 5. kolovoza 1995. godine, i to kao prva žena.
Donosimo priču o Boženi koju smo objavili uz obljetnicu Oluje prije dvije godine.
– Iskreno, kad sam se odlučila pridružiti ‘Pumama’, nitko od mojih bližnjih nije se začudio toj odluci – kazala nam je.
U ratu je provela 804 dana i cijelo je to vrijeme bila na bojišnici.
– Ali treba imati na umu da sam u samom ratovanju provela 37 dana, dok smo ostale dane proveli u vježbanju koje je, u našoj brigadi, bilo uistinu naporno – dodala je Božena.
Oslobođeni Knin
Što se samog ulaska u Knin tiče, Božena ističe kako je cijelo to vrijeme obilježeno umorom i snažnim uzbuđenjem.
– Na ulasku u Knin, kako smo krenuli prema trđavi, odmah smo krenuli u krivu stranu. No, nakon što smo ispravili tu prvotnu grešku, okrenuli smo na pravi put. Ono što najviše iznenađuje u cijeloj priči jest to što uopće nismo razmišljali o tome da bi na tom putu moglo biti neprijatelja, već smo slijepo jurili prema vrhu, gotovo kao turisti – kazala nam je natporučnica.
Na vrhu je bila izvješena ‘kriva’ zastava, a pri pokušaju njezina skidanja dogodilo se nešto što je moglo završiti i tragedijom. No, tada toga nitko od onih koji su stajali pored jarbola nije bio svjestan, to su doznali tek kasnije.
– Zastava je dugo stajala gore, nismo je mogli lako skinuti. Naši dečki, koji su bili dolje u tenkovima, došli su na drugu ideju. Naime, vješti kakvi su bili, mislili su ‘skinuti’ zastavu preciznim hicem. Nasreću, mi smo je skinuli prije nego što su proveli svoj plan u djelo, radilo se o minutama. Ne želim ni znati što bi od nas ostalo da je došlo do toga – dodala je Božena kroz smijeh, no, priznaje, ne bi bilo ugodno da je došlo do takve tenkovske intervencije.
Fotoaparat u ratu
Iako je u rat otišla kao medicinska sestra, radila je i druge stvari. Strast joj je bila, i još uvijek je, fotografiranje.
– Doslovno sve sam gledala kroz objektiv. Najveći problem bio je u tome što bi zbog fotoaparata zaboravila na situaciju u kojoj se nalazim pa bi uslijedio Mirko i Slavko scenarij, ono ‘Mirko, pazi metak! Hvala, Slavko’ – pričala nam je, prisjetivši se kako je često neoprezno reagirala zbog fotografiranja.
Pokušala nam je prenijeti iskustvo s terena, i sama svjesna da to nije ni približno moguće.
– Vi niste svjesni što događa, cijelo vrijeme ste napeti i sva osjetila su vam na sto posto. Najteže je to prenijeti drugima, vi ispričate što je bilo, no to je daleko od proživljenog – zaključila je.
U vojnom sustavu ostala je do 2006. godine, nakon čega je otišla u punu mirovinu s 35 godina staža.
– Taj sustav jednostavno imate ili nemate u sebi. Ja volim imati šefa koji mi daje naredbe, ali tada zahtijevam slobodu u njihovu izvršavanju – objasnila je Božena.
Daleko od svakodnevnice
Prisjetila se kako je u Kninu bila prisutna i svojevrsna nestašica hrane.
– Grad je bio prazan, trgovine prazne, nije bilo vode. Jeli smo samo pršute koje smo tamo pronašli, a od tekućina na raspolaganju smo imali vino, pivo i gusti sok. I nijedno od toga nije mi odgovaralo. Iako izgleda kao da smo barem imali priliku uživati u pršutu, po povratku kući sedam godina nisam ga mogla smisliti.
Ratno stanje udaljilo je nju i suborce od civilizacije.
– Novac koji smo i imali nije imao baš neku funkciju, tako da sam kupovala zlatni nakit. Drugoga nije bilo. Tako je u Livnu bila jedna zlatarna i jedan prsten mi je zapeo za oko, ali nikako da ga kupim. I onda, kasnije, na taj 5. kolovoza, došao je do mene vlasnik te zlatarne i poklonio mi ga je. Nisam ga nikad skidala s ruke, a vjerojatni ni još sada ne bih da ga nisam morala odnijeti na popravak, jedan dio je otpao – ispričala nam je još detalja o boravku u Kninu.
Predsjednik Franjo Tuđman
Franju Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske, Božena je imala priliku sresti dva puta.
– Sjećam se kad smo saznali da dolazi u Knin… Odmah smo odlučili stvari malo dotjerati u red. Tako da sam ja provela dan uređujući prostoriju u kojoj smo trebali svi zajedno boraviti. Ali na dan kad je stigao, došao je do te prostorije, pogledao unutra i rekao ‘Vani je predivno vrijeme, pa nećemo valjda biti unutra’ – dodala je kroz smiješak.
Na odlasku, također se susrela s njime.
– Dok sam naokolo fotografirala, čula sam da me zovu. Predsjednik je odlazio helikopterom i tražio da me vidi prije odlaska. Kad sam stigla, rekao mi je da je morao ‘pozdraviti svoju Zagorku’. Bila sam preponosna – opisala je natporučnica u mirovini Božena svoj susret s Franjom Tuđmanom.
Mišljenje o njemu nije promijenila do danas, još uvijek o njemu misli najbolje.
– Za mene je on bio vizionar i da je duže poživio stvari bi danas drugačije izgledale. Problem koji mi danas imamo leži u neznanju kako živjeti demokraciju, no ima i drugih problematičnih točaka u novijoj hrvatskoj povijesti. Možda bi bilo bolje da je socijalistički sistem poživio još neko vrijeme, bez takvog naglog uskakanja u pretvorbu. Zbog toga su mnogi dečki koji su otišli u rat, nakon povratka bili nezaposleni – zaključila je Božena.
Očekivanja i stvarnost
Ispričala nam je i jednu zanimljivost vezanu uz iskustvo s neprijateljskim postrojbama.
– Ja sam jednostavno željela vidjeti četnika i kad mi se za to ukazala prilika, nisam je željela propustiti. Očekivanja su bila filmska, zamišljala sam neku vrst vukodlaka s iskešenim zubima, ali kad su me napokon odveli do zarobljenika, ispred mene se ukazao 19-godišnji mladić, golobrad, sportaš.
Dodala je kako je taj mladić razmijenjen kasnije i napomenula da je odnos prema zarobljenicima bio iznimno dobar.
Pogled u budućnost
Danas se Božena aktivno bavi streličarstvom.
– Život mi u godinama iza rata teče sve brže pa sam se, eto, vratila svojoj staroj ljubavi, sportu, ali ovaj put u novom ruhu. Posljednjih se godina bavim streličarstvom u Streličarskom klubu ‘Cekin’ pod budnim okom Damira Kolareka, jednog od najboljih streličarskih trenera u ovom dijelu Europe – kazala je Ena.