Na današnji dan prije 78 godina SAD je bacio atomsku bombu na Nagasaki, ubijeno je 70.000 ljudi.
‘Oppenheimer’ je bez sumnje dobar film. Usprkos ili unatoč svim
(ne)svjesno učinjenim propustima i greškama koje redatelju
Christopheru Nolanu sada nabrajaju filmski
kritičari, povjesničari, fizičari, kemičari… Pišem ovo kako bi na
samom početku dao do znanja da sve što slijedi u nastavku teksta
nije kritika nego svojevrsna dopuna ili prilog boljem
razumijevanju teme kojom se film bavi, piše
Hrvoje Klasić za Net.hr.
Ključno pismo
Dakle, što još reći o jednom od najvažnijih
znanstveno-istraživačkih projekata 20. stoljeća čiji je uspjeh
istovremeno doprinio završetku Drugog svjetskog i početku Hladnog
rata? Za početak, istina je da su Projekt Manhattan uspješno
vodili jedan vojnik – general Leslie Groves, i
jedan znanstvenik – fizičar Robert Oppenheimer.
Međutim, pitanje je bi li tog projekta uopće bilo da nije bilo
pisma, kojemu je u Nolanovom trosatnom filmu posvećeno ukupno
manje od jedne minute, i čije spominjanje većina gledatelja neće
ni doživjeti kao važnu informaciju.
Radi se o pismu kojeg je u ljeto 1939., a potaknut sve
agresivnijim postupcima Adolfa Hitlera, napisao
mađarski fizičar Leo Szilard, te ga kao
upozorenje odlučio poslati američkom predsjedniku F.D.
Rooseveltu. Kako bi u Bijeloj kući postigao željeni
efekt odlučio je da potpisnik pisma ne bude on nego najveći
znanstvenik tog vremena – Albert Einstein.
Ustvari, direktan poticaj za pisanje pisma, ili bolje rečeno
apela, bila je spoznaja da je početkom 1939. tim njemačkih
znanstvenika predvođen (budućim nobelovcem) Ottom
Hahnom objavio niz otkrića na polju nuklearne fisije
(cijepanja atoma) koji su u perspektivi mogli rezultirati
(zlo)upotrebom u vojne svrhe.
Upravo na to se američkog predsjednika u pismu i upozorava:
“Vjerojatno će biti moguće uspostaviti lančanu nuklearnu reakciju
s velikom masom uranija, čime će se naglo osloboditi golema
energija i stvoriti goleme količine elemenata sličnih radiju… Ta
je nova pojava pogodna za stvaranje bombi pa se može očekivati –
premda ne tako sigurno – da će biti napravljena, iznimno snažna
vrsta bombi.” Znajući što bi takvo oružje značilo u rukama
nacista, znanstvenici potiču predsjednika na proaktivnu američku
politiku: “S obzirom na tu situaciju, možda bi bilo dobro
uspostaviti trajnu suradnju vlade i grupe fizičara koja u Americi
radi na problemu lančanih reakcija.”
Pismo je u Washington poslano sredinom kolovoza, ali će se zbog
početka Drugog svjetskog rata u Europi kao tema na dnevnom redu
predsjednika naći tek sredinom listopada. Kako god, Roosevelt je
poslušao savjet. Suradnja vlade i znanstvenika dobit će svoj
konkretan oblik u Projektu Manhattan, na kojem
je Leo Szilard surađivao iako se do posljednjeg trenutka protivio
bacanju atomske bombe, dok Albert Einstein u projektu nije
sudjelovao. Po njegovoj verziji zato što je bio pacifist, a po
verziji nadležnih vladinih tijela zato što kao ljevičar ne bi
prošao sigurnosnu provjeru potrebnu za sudjelovanje u tako tajnom
projektu.
Važna tema nije ni spomenuta: Rudnik u Kongu
I dok je Szilard – Einsteinovom pismu u filmu ipak posvećena
skromna pažnja, jedna važna tema nije ni spomenuta. Naime, pismo
je zasigurno ubrzalo pokretanje Projekta Manhattan, ali postoji
nešto što je dalo nužno ubrzanje uspješnoj realizaciji
cjelokupnog projekta. Rudnik Shinkolobwe! Za
izradu atomske bombe ključan je bio uranij jer se prilikom fisije
atoma tog kemijskog elementa oslobađa ogromna količina energije.
Međutim, problem je što uranija u prirodi ima u vrlo malim
koncentracijama. Konkretno, rudnici u SAD-u i Kanadi koji su
trebali služiti kao glavni izvor za Projekt Manhattan raspolagali
su rudom koja se smatrala “bogatom” ako bi sadržavala 0,03%
uranija.
Drugim riječima, da se uzdalo samo u te rudnike
Hiroshima i Nagasaki bi u
kolovozu 1945. sigurno izbjegli nuklearnu katastrofu. Tu na scenu
stupa rudnik Shinkolobwe koji se nalazio u
Kongu, tadašnjoj belgijskoj koloniji. U ovom
čudu prirode koncentracija uranija u rudi iznosila je
nevjerojatnih 65% odnosno nekoliko tisuća puta više nego u
američko-kanadskim rudnicima! Obzirom da će iz Konga doći dvije
trećine ukupne količine uranija za Projekt Manhattan logično
zvuči teza da je rudnik Shinkolobwe, velikoj većini javnosti
potpuno nepoznat toponim, ustvari bio jedan od odlučujućih
faktora u bitci za novog svjetskog lidera.
Važnost koju je stekao za vrijeme Drugog svjetskog rudnik će
zadržati i tijekom Hladnog rata. To će posebno doći do izražaja
nakon što je Kongo 1960. stekao neovisnost, a za premijera nakon
prvih demokratskih izbora izabran Patrice
Lumumba. Kada se pojavila mogućnost da bi saveznike
mogao potražiti u SSSR-u, čime bi i najveća
nalazišta uranija na svijetu postala dostupna komunistima,
Lumumba je ekspresno nakon svega dva mjeseca na dužnosti
smijenjen u vojnom udaru, a zatim i pogubljen. Naravno, uz
svesrdnu pomoć američke sigurnosno-obavještajne službe.
‘Četvrti svjetski rat će se voditi kolcem i kamenjem’
Rudnik Shinkolobwe u međuvremenu je (2004.) službeno zatvoren,
ali zloupotreba nuklearne fisije već desetljećima predstavlja
najopasniju globalnu prijetnju. Obzirom na rezultat utrke u
razvoju nuklearnog naoružanja u proteklih osamdeset godina,
posljedice atomskih bombi bačenih 6. i 9. kolovoza 1945. tek nam
neznatno ukazuju na posljedice kakve bi nuklearni rat svijetu
donio danas.
Imajući to u vidu, ostaje nam za nadati se da nećemo imati
prilike provjeravati istinitost riječi koje se pripisuju Albertu
Einsteinu kada je jednom prilikom na pitanje: “Kakvim bi se novim
oružjem mogao voditi Treći svjetski rat?”, nakon dužeg
razmišljanja odgovorio: “Ne znam, ali znam da će se Četvrti
svjetski rat voditi kolcem i kamenjem”.