Kažnjavanje prijestupnika u srednjem vijeku bilo je vrlo brutalno i surovo.
Varaždinski gradski sud je za teže
prijestupe osuđivao krivce na nošenje klade, stajanje pod
sramotnim stupom prangerom, na stavljanje u kavez pred
Vijećnicom, batinjanje šibom, korbačem, remenom, batinom, izgon
iz grada.
Najteže kazne bile su paljenje kože, odsijecanje jezika, uha,
ruke, smrt sječenjem glave, vješanje, spaljivanje na lomači,
zakapanje živog čovjeka u zemlju obloženu trnjem u kojoj se
umiralo dugo u strašnim mukama. Smrtne kazne izvršavao je odlično
plaćeni varaždinski gradski krvnik koji je u istragama mučio žene
osumnjičene da su vještice. Stratište je prvo bilo u blizini
crkve sv. Vida, a kasnije, do 1863. godine vješala – galge bile
su u Brezju. Na pogubljenje osuđenike su odvozili na kolima,
pratili su ih krvnik s pomoćnicima odjeveni u crveno ruho, a s
varaždinske vijećnice zvonila su zvona.
Dok nije sagrađena željeznička pruga, putnički promet
između Varaždina i Zagreba odvijao
se poštanskim kočijama, diližansama. U diližansu bi se punici
ukrcali kod varaždinske pošte, a poštar je davao trubom znak za
polazak. Kočiju su vukla tri konja koja su mijenjanja svakih 18
do 20 kilometara. Putovanje do Zagreba trajalo je 11 sati.