Nakon što je 2013. godine upisao studij Glume i medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Jurica Marčec već je imao iza sebe nekoliko značajnih uloga. Sada nakon što je fakultetska avantura uspješno završena, osvrnuli smo se na njegov rad za vrijeme i nakon studija, neke posebne predstave te na što se svodi posao na ‘daskama koje život znače’.
Kao što sam kaže, nema za ponuditi onu klasičnu priču da je kazalište oduvijek bio njegov san i da je odmalena znao kako želi postati glumcem. Za početak, bio je vrlo znatiželjan, a kasnije se sve nekako posložilo.
– Bio sam dijete koje je voljelo imati više od jednog hobija. Više sam se kretao u sportskim vodama, međutim, pubertet je rekao svoje, misli su krenule u ‘druge vode’. Bacio sam se u koštac s glumom, a hiperaktivne nagone prepoznale su, srećom, same žene oko mene, koje su me u pravo vrijeme uputile kamo dalje – kaže Jurica te nastavlja.
– Počelo je s vrtićem i dramsko-plesnom grupom, nastavilo dramskim studijem u HNK u Varaždinu te paralelno sa školskim LiDraNom. Tu je bilo i prve suradnje s varaždinskim HNK-om u kojem sam stekao prve utiske te ‘igraonice’. Nakon mature došlo je razdoblje opredjeljenja gdje odlučno odlazim na prijemni ispit, a želja za ‘igraonicom’ se povećala. Tu se dogodio prvi šamar realnosti.
Životni ispit
Prijemni je za Marčeca bio prvi, pravi životni ispit gdje se suočio sa samim sobom.
– Recepta za prijemni nema; pripremiš se, dođeš i ponudiš ono što je u tebi. Predstaviš sebe i svoju dušu te čekaš odgovor. Meni su se tada vrata otvorila i onda je zapravo krenuo moj život u kazalištu.
O životu na klasi zaista se može puno toga reći. Varaždinski glumac bio je najmlađi dečko u klasi, ali se vrlo brzo snašao. Kako kaže, ‘klasa je obitelj, ponekad savršena, ponekad nemoguća’.
– No, svatko nađe svoje mjesto u njoj. Rang godina bio je od 18 do 37, što čini predivan mozaik. Profesori su nas prihvatili doslovno kao vlastitu djecu.
Jedan od problema nametnuo se i prije otvaranja same Akademije u Rijeci, naime, mnogi su bili protiv njezina počinjanja s radom, a Marčec se s pravom ironično pita: ‘Kuda će svi ti mladi akademici?’.
– Nismo se dali smesti. Imamo drugačiji program od ostalih akademija i u mom slučaju se to nije pokazalo krivim. Imali smo mnogo gostujućih profesora iz Hrvatske i ostatka Europe, Afrike i Amerike. Čak nas je nedavno posjetila i oskarovka Vanessa Redgrave, koja je održala predavanje u Rijeci. Ona najdivnija sjećanja su ti obiteljski momenti koje smo dobivali bivajući zajedno, a profesori su nas samo nadopunjavali. Stvarno ima puno stvari koje nudi riječka Akademija – zaključuje Jurica tu temu i kaže kako nije požalio.
‘Sve se može kad se hoće’
Prvu glavnu ulogu u produkciji riječkog HNK Zajc imao je u predstavi ‘Put oko svijeta u 80 dana’.
– Nisam išao s tim osjećajem glavne uloge pa nisam osjećao nikakav pritisak u tom kontekstu, a timski rad je moja igra bez obzira na količine teksta i veličine uloga. Cijela ekipa oko predstave bila je za poludjeti dobra, ostali smo u super odnosima i dapače, nastavili surađivati na drugim projektima. Predstava je odlično prihvaćena, a kritika i publika su sjajno reagirali. Mislim da smo definitivno dokazali da slovenski i hrvatski umjetnici bolje surađuju od političara. Sve se može kad se hoće.
Posebno razdoblje ‘bržeg’ odrastanja dogodilo se u suradnji s Oliverom Frljićem. Jurica Marčec dobio je ulogu u njegovoj predstavi ‘Aleksandra Zec’ u kojoj se Frljić osvrnuo na ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu 1991. godine. Tema kojoj mnogi prilaze s oprezom i žele je pošto-poto staviti pod tepih, kod Frljića i glumačke ekipe nije mogla ostati zanemarena.
– Ostao sam šokiran saznavši da ću surađivati s Frljićem. Krenuli smo u proces jedne snažne predstave, vrlo moćne. Tada sam počeo zbilja registrirati stvari i pojave na sceni. I nikad u životu ne bih pomislio da ću prvu profesionalnu premijeru dočekati s prosvjedom ispred HKD Teatra u Rijeci. Je li me to promijenilo? Jest, definitivno. I to vrlo rano.
Jurica navodi kako se ljudi boje mana i neugodnih okusa, dok Frljić prikazuje te društvene mane s gorko-slatkim okusom u ustima. Na kraju ostanu samo suze diljem Europe, gdje god otvorili tu priču.
– Ja se kao mlad čovjek svaki dan pitam što su nam to starije generacije ostavile? Zašto su nas te generacije dovele do trenutka da državu napuštaju moji vršnjaci? Zašto nam ‘nejde v životu?’ Zašto je ljudima u redu ulagati deseterostruko veći iznos u religiju, nego u znanost? Zašto se tolerira kriminal kojeg javno gledamo svaki dan? Reforme čekamo kao ozebli sunce. Sustav zakazuje, a vladajućeg boli kada gleda svoj nered u predstavi na sceni. Logično. Zato se o njemu (op.a. Frljiću) toliko i priča, a kada biste ga upoznali, sve bi vam bilo jasno.
Šerbedžija i Udovički
Na nešto lakše teme prošli smo s radom na Brijunima u sklopu kazališta Ulysses kojeg vode legendarni Rade Šerbedžija i Lenka Udovički. Uostalom, Jurica je i završio u klasi koju je vodio baš sam Šerbedžija.
– Ulysses je radni raj u Hrvatskoj i savršena lokacija za radoholičare kroz ljeto. Sunce, more, mirisi, životinje i divljina. Scena na Malom Brijunu je magična, strašna, hladna i opasna. Doručkujete s galebovima koji vam ukradu koji komad kruha, na probama su nam gostovali jeleni i paunovi. Sjajno iskustvo za svakoga, a poseban je rad na sebi u uvjetima kada su ti prirodom potencirana sva osjetila.
Prije samog odlaska na studij Marčec je sudjelovao u mjuziklu ‘Les Miserables’ te je imao priliku nastupiti u dvorani pred dvije tisuće ljudi. Kaže kako ga je sam mjuzikl posebno zaintrigirao i izazvao.
– Mjuzikl nazivaju kraljicom žanrova zbog toga što ima integrirane elemente glume, pokreta, pjevanja i ponekad sviranja u samo jednoj predstavi, tako da to sve zajedno predstavlja trostruki izazov. Nastupio sam i s baletnim ansamblom HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci u koreodrami ‘Carmen’. To je također bilo izazovno iskustvo u novoj zoni kretanja te gledanje rođenja jednog baletnog komada. Uz to rođenje, pristup baletnom procesu i ta sinergija klasičnog pokreta i teksta je vrlo zanimljiva kombinacija – govori Marčec.
O situaciji na kazališnoj sceni u Hrvatskoj ima vrlo jasan stav.
– Imamo raznovrsnu i kazališnu i filmsku scenu, no meni nedostaje još novih mladih lica. Situacija je centralizirana i sve se događa u Zagrebu te smatram da je potrebno jače umrežavanje preko cijele zemlje. Postoje divni mladi glumci od Splita preko Rijeke i Zagreba pa sve do Osijeka, ali nemaju svi istu priliku. Malo se ulaže u kulturu i znanost, a to svi znamo.
‘Ne vidim se u Hrvatskoj’
Što se tiče redatelja, najviše preferira one svestrane, neovisne o imenima i etiketama. Kod predstava se pak javlja nešto drugačije mišljenje koje je svojevrsna kritika publike.
– Mislim da nije problem toliko u kazalištu, koliko u publici. Imam osjećaj da su ljudi postali previše pasivni i da ima sve manje i manje publike koja se kritički postavlja pred viđeni materijal. Hitno se moraju temeljito mijenjati neke stvari ili ne znam što ću još sutra pročitati u medijima. Osobno se ne vidim u Hrvatskoj, ali brinem se zbog svojih kolega koji se vide.
Jurica je trenutno angažiran u Ljubljani na projektu koji je nastao u produkciji sa Slovenskim Mladinskim Gledališćem i CUDV Draga, Centrom za osobe s posebnim potrebama.
– Slovenci su okrenuli radnju u buduće vrijeme, dok se mi još sukobljavamo s prošlošću, a kamoli prihvatili sadašnjost. Standard je bolji, organizacija sustava jača od naše, a time su i honorari veći. O mladima se brine, iako ovisi o produkcijama, ali generalno se može. Cijeli projekt je u strukturi postavljen kao koncert s dramskim programom, a autor pjesama je Gregor Strniša. Do suradnje je došlo pozitivnim rezultatom prijašnjeg projekta, a da ljudi u kulturi puno bolje surađuju od politike, u to sam se uvjerio i drugi put – rekao je Jurica.
Za kraj, iz perspektive obične publike posao glumca može izgledati nevjerojatno zahtjevan što zbog teksta, mimike, pjevanja, plesanja, sviranja, rada na nekoliko projekata u isto vrijeme, stalnih proba pa i bivanja u različitim gradova u samo nekoliko dana. Jurica se očito vrlo brzo snašao u tome.
– Na primjer, uzmi bilo koji recept i ponavljaj ga dva mjeseca, svaki dan, po par sati. Automatizmom tijelo pamti, a što temeljitije radiš, to je rezultat bolji. Što se tiče plesanja, pjevanja, sviranja… to ovisi o čovjeku koliko ga interesiraju i zabavljaju ti hobiji, toliko će se njima baviti i zabaviti – objašnjava te nastavlja:
– Paralelni rad na više projekata je zabavan i brz, no istovremeno i stresan. Zahtjeva strpljenje i neispavanost, ali to je odabir freelancera. Bivanje na različitim mjestima u vrlo kratkom roku gdje ti cesta postane najboljim prijateljem. To su sve male čari na kraju dana kada sam zadovoljan svojim poslom, a to je čovjeku bitno – zaključio je Jurica Marčec.
