Ovaj projekt čini se vrhuncem ovogodišnjih događanja i slavlja uz 190. obljetnicu Glazbene škole.
Posljednjih je godina filmsko platno nanovo populariziralo
mjuzikl, glazbeno-scensko djelo koje slavi život, mladenaštvo te
nas stavlja u poziciju glumačkih aktera koji, iako smo svjesni da
je sve samo maska i privid, ponekad predstavljaju dio situacija
koje smo i sami prošli. Možda ne toliko uljepšanih glazbom,
scenografijom i trenutkom koji nam je dan u (pra)izvedbi mjuzikla
‘Glazba srca mog’, koprodukcije
Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i
Glazbene škole Varaždin.
Namjerno sam u uvodu spomenuo film jer široj javnosti i
znatiželjnoj publici nikako nisu mogli promaknuti naslovi kao što
su Chazelleov majstorski odrađeni i suvremeni
‘La La Land’ ili ovogodišnji povratak ‘Mamma Mie’.
Da se vratimo kazališnim daskama, varaždinski HNK ove je godine
već odradio svoj dio posla u sferi mjuzikla približivši nam
‘Prošlih pet godina’ Jasona Roberta Browna u
fantastičnoj izvedbi ponajprije Hane Hegedušić i
njezinih partnera, a zatim i u vještoj režiji Lee
Anastazije Fleger.
Slijedom
toga, a možda i ponukani uspjehom Brownovog uprizorenja,
skladatelj Ivan Josip Skender te dramaturginje
Marina Pejnović i Marijana Nola
– koja je zaslužna za libreto – krenuli su u projekt koji se čini
kao vrhunac ovogodišnjih događanja i slavlja 190 godina Glazbene
škole jer – kako drugačije opisati količinu predanosti i talenta
koja je viđena na Velikoj sceni od strane učenica i učenika koji
plešu, pjevaju, glume te uz iskusna glumačka imena stvaraju jedno
od najljepših djela na varaždinskim kazališnim daskama
posljednjih godina?
Glavne uloge Sare, Dine, Filipa i Lukasa nose učenice Ema
Kovačić i Rebecca Posavec, učenik
Dorian Stipčić te uz glazbenika Nevena
Stipčića čine pokretače radnje koja se može sagledati iz
njihove javne i privatne sfere. Svi su oni na prekretnici
životnih puteva, izgubljeni u željama i očekivanja nešto starijih
aktera koji žele kroz njihove živote reflektirati svoje
(ne)uspješno naslijeđe.
Pjevački
i plesni dio odrađen je na visokoj razini i uz desetak sporednih
likova koji predstavljaju njihove školske kolege i Lukasov
‘odmetnički’ rock bend, dominiraju iz scene u scenu, ne
ostavljajući vremena za prazni hod, poštujući pravila mjuzikla i
nimalo se ne upuštaju u patetiku, već suvremenim rječnikom i
lokalnim dijalektom govore pojedinačne priče koje se
raspetljavanjem radnje pretvaraju u univerzalne.
Profesionalni dio glumačkog ansambla čine Barbara
Rocco u ulozi ravnateljice glazbene škole,
Robert Plemić kao Lukasov otac alkoholičar i
Ivan Čuić kao ekscentrični glazbeni umjetnik
Mauricio. Njihove role u vrlo kratkom vremenu postaju jasne,
iskristalizirane i nenametljive te tako ne dopuštaju da njihov
karakter dođe u prvi plan problema s kojima se muči glavna
četvorka, već suptilno ocrtavaju prepreke s kojima se Sara i
Lukas pozadinski moraju nositi.
Uloge
kao da su pisane za spomenuti trojac – Čuić Mauricija vodi prema
blještavom cinično- komičnom sjaju egoista koji s nikim i ničime
nije zadovoljan, Rocco kroz kćer Saru traži ostvarenje svojih
snova, a Plemiću se nakon uloge u ‘Malograđanima’ zaredala još
jedna kratka, ali pamtljiva interpretacija alkoholičara. Uz to,
njegova pjevačka dionica urnebesno je smiješna, nešto slično
onome što se moglo čuti prije dva mjeseca na Danu otvorenog
kazališta.
Glumce u pjevanju i plesu vodi dinamična koreografija i
scenografija, a Velika scena iskorištena je do posljednjeg kutka.
Rock bend odlazi i dolazi na probe na svojevrsnom mini-stageu,
stolice, stalci za note, instrumenti i stepenice (školski zahod i
krevet ispod stuba), uz veliki broj ljudi na pozornici logično su
organizirani te s pravilnim spuštanjima zastora cijelo vrijeme
drže fokus na glavnim akterima i njihovim odnosima.
Kostimografija
je vezana uz karakter likova. Od školskih uniforma učenice Dine
na kojoj prevladava crna boja te time predstavlja njen
antagonistički dio pa sve do njezine suprotnosti Sare koja se
ističe s crvenom haljinom. Muški dio predvođen Stipčićima također
ima dva pola. Lukas kao bivši đak koji je izbačen zbog
nepodopštine nosi crninu s istaknutom kožnom jaknom kao simbolom
impulzivnog i divljeg, dok je njegova suprotnost Filip u sakou
nježne bež varijante.
‘Glazba srca mog’ mjuzikl je koji oduševljava na prvu i ne
prestaje sa svojim završetkom. Glazba koju izvode učenici i
profesori Glazbene škole ispod scene djeluje prirodno i tek na
kraju shvatite da i oni igraju jednu od glavnih uloga. Od
violina, viola i violončela, do kontrabasa, saksofona i trube pa
do klasičnih rock varijanti uz gitaru, bubnjeve i bas, ‘Glazba
srca mog’ poduzima sve kako bi sva vaša osjetila iskusila ljepotu
mjuzikla. I u tome posve uspijeva.
Dirigent i skladatelj: Ivan Josip Skender
Libreto: Marijana Nola
Režija i dramaturgija: Marina Pejnović
Asistent dirigenta: Stjepan Vuger
Dramska pedagoginja i asistentica redateljice: Barbara Rocco
Koreograf: Tamara Curić
Scenograf: Žorž Draušnik
Kostimograf: Tea Bašić Erceg
Uloge: Ema Kovačić, Neven Stipčić, Rebecca Posavec, Dorian
Stipčić, Ivan Čuić, Barbara Rocco, Robert Plemić, Anamari
Dragičević, Laura Cahun, Marija Magdalena Kočila, Korina Klampfl,
Eva Škerbić, Ana Leona Lončar, Dorijan Vuk, Damjan Ivanjko, Karlo
Kreč, Toma Juranko, Dominik Rušec, Viktor Novak, Leon Korg
Orkestar: Tomislav Čampa, Ana Biškup, Ruta Bobić, Ema Perić,
Adela Žganec, Dora Meštrić, Marija Skender, Vid Ilčić, Danijel
Rušec, Klara Petric, Luka Ilčić, Filip Novački, Ines Vrdoljak,
Aljaž Razdevšek, Lovro Varga, Marko Mumlek, Andrija Šafran, Karlo
Horvat, Hrvoje Šenjug, Marko Radić, Stanislav Muškinja
Oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez
Majstor tona: Marin Kereša, Zlatko Milec, Boris Molnar, Zlatko
Korbelj, Siniša Janušić
Korepetitorica: Monika Zlatarek
Orkestralne dionice gudači: Dada Ruža
Orkestralne dionice puhači: Nikola Novak