Ljudi koji vole doslovno i bogobojazno prenošenje nekog dramskog teksta na pozornicu ovu predstavu mogu slobodno zaobići. U njoj je, naime, puno toga preokrenuto i izokrenuto.
Premijera drame ‘Tramvaj zvan žudnja’ koju je
četrdesetih godina prošlog stoljeća napisao američki dramatičar
Tennessee Williams u varaždinskom
HNK očekivala se s puno očekivanja.
Kako i ne bi kada se redateljske (i podjednako bitne dramaturške
palice) prihvatila nekadašnja balerina Valentina
Turcu zamijenivši tako preminulog barda hrvatskog
glumišta Georgija Para kojem je baš varaždinski
HNK bio profesionalno utočište u posljednjim godinama života.
Valentina Turcu se uz pomoć međunarodne ekipe (briljantni
kostimograf Alan Hranitelj, domišljati scenograf
Marko Japelj, dizajner rasvjete
Aleksandar Čavlek, dizajner zvuka Gorazd
Vever i autor videa Matjaž Mrak)
poslužila davnašnjim prijevodom Williamsove drame čiji je autor
prevoditelj (i glumac) Ivo Juriša, ali je dramu
koju je proslavio Kazanov film s Vivien Leigh i Marlonom Brandom
prilagodila današnjici i vlastitoj poetici.
Stoga ljudi koji vole doslovno i bogobojazno prenošenje nekog
dramskog teksta na pozornicu ovu predstavu mogu slobodno zaobići.
U njoj je, naime, puno toga preokrenuto i izokrenuto.
Istina, likovi su uglavnom ostali isti, ali pristup glumi je
drukčiji. Iako glumci ne plešu, njihova je gluma strogo
koreografirana u čvrstoj interakciji s glazbom koju je izabrala
redateljica.
Osiromašena i ponižena južnjakinja Blanche
DuBois u varaždinskoj predstavi spas pokušava naći ne u
siromašnom radničkom stanu svoje mlađe sestre Stelle u New
Orleansu čiji je apsolutni gospodar goropadni i ćudljivi vojni
veteran Stanley Kowalski, nego s koferom punim
lijepih haljina i skupocjenih krzna dolazi u moderno dizajnirani
stan u kojem ne nedostaje alkohola (ni droge) i u kojem se
kočoperi velika plazma, a mobiteli su kućni ljubimci.
Williamsova klasna oštrica tu je otupljena već u startu. ‘Tramvaj
zvan žudnja’ dobio je novo, tehnologizirano ruho, svodeći dramu
‘samo’ na krajnje erotizirane i nasilne odnose između muškaraca i
žena.
U tom su pristupu redateljici pomogli glumci, svi odreda upravo
bezobrazno mršavi, bez grama sala, kao da su netom sišli s
najzahtjevnijih modnih pista. Blanche DuBois bila je odlična
Hana Hegedušić koja je rasla iz prizora u
prizor, sve do kraja gdje ju je redateljica pretvorila u krhku
bijelu labudicu, dok je Dora Fišter glumila
lelujavo eteričnu Stellu.
Mužjački arogantan, ali i bolećivo ranjiv bio je Ivica
Pucar kao Stanley Kowalski, dok je Ivan
Glowatzky bio submisivni Mitch. U rabijatnoj atmosferi
odlično su se snašli atraktivni Katarina Arbanas
i Bernard Tomić kao Eunice i Steve, baš kao i
Filip i Nikša Eldan, prvi u
metaforičkoj ulozi Smrti, a drugi kao komad mladog muškog mesa
kojim se nahranio Blanchin poljuljani ego tjerajući je u
nepovratno ludilo.
A što je sa žudnjom iz naslova? I ona je, čini se, završila u
umobolnici, baš kao i Williamsova sestra Rose koju je
ovjekovječio u liku tragične Blanche DuBois.