'Feralova otkrića su u tehničkom smislu bila toliko jednostavna, samo nitko nije pisao o njima. Mi smo samo pričali o čemu su drugi šutjeli. To ispunjenje zbog načina na koji to radiš vrijedi svake riječi'
Viktor Ivančić jedan je od osnivača legendarnog
splitskog Feral Tribunea. Novinar i pisac.
Kolumnist s velikim K.
Objavio je petnaestak knjiga proze i publicistike. Za svoj rad
dobio je brojna međunarodna priznanja.
Njegova recentna knjiga ‘Iza sedam logora. Od zločina
kulture do kulture zločina’, napisana u koautorstvu s
Hrvojem Polanom i Nemanjom
Stjepanovićem, tematizira problematiku pretvaranja
socijalističkih domova kulture u mjesta brutalnih, masovnih
likvidacija u zadnjem ratu.
Povezanost nekadašnjih, socijalističkih domova kulture i
brutalnih likvidacija u zadnjem ratu jest perverzna, ali i
logična. Domovi kulture zločincima su naprosto omogućavali dobre
uvjete za rad. Znam da bolesno zvuči, ali s obzirom na to gdje su
zločini počinjeni, na koji su način počinjeni, čini se da su
egzekutori, svjesni težine ambijenta, pokazivali svojevrsnu
kreativnost u ubijanju.
Konstrukt nacionalne kulture nije ništa drugo nego etničko
čišćenje na kulturnom planu.
Da, oni su čak na nekim mjestima, naprimjer u Domu kulture u
Čelopeku ili u Domu kulture u
Pilici, inscenirali, da tako kažemo, nekakve
kulturne manifestacije koje su se odvijale u neratnim, normalnim
uvjetima. U Domu kulture u Čelopeku ubijali su na bini, uz razne
obrede, a u Domu kulture u Pilici, prema zapisnicima iz
Haaga, neke su likvidacije izvedene tako da su
puščane cijevi provučene kroz otvor za kinoprojektor, to je bila
neka inscenacija živog filma. U tom izopačenom smislu im možemo
priznati svojevrsnu kreativnost. To na neki način potvrđuje i
tezu ove knjige da je konstrukt nacionalne kulture sam po sebi
egzekutivan i nasilan, jer jedino što kreiraš je da odstranjuješ
nešto što nije tvoje. U domu kulture pretvorenom u stratište ili
u logor taj konstrukt dobiva puni smisao. U tom smislu, likovi
koji su tamo radili egzekucije predstavljaju perverzan finale
nečeg što je osmišljeno u akademijama. Konstrukt nacionalne
kulture nije ništa drugo nego etničko čišćenje na kulturnom
planu. Projektu nacionalne kulture sudbinski je značaj dan u
nekim uvaženim institucijama, a pravi, zasluženi kraj događa se
tu, u domovima kulture. Tu se zapravo događa taj prelazak s
riječi na tijela.
Je li nategnuto reći da su zločinci iz domova kulture tim
zvjerskim likvidacijama pokušali, barem na simboličkoj razini,
ubiti i samo socijalističko nasljeđe, jedan narativ koji nije,
ili barem nije u toj mjeri kao ovi današnji, inzistirao na
nacionalizmu?
To uopće nije pretjerano reći. Mislim da se tu zapravo obavljao
ritualni obračun s nedavnom prošlošću. To je ona situacija kada
ti se tvoja relativno bliska prošlost ukaže kao tuđa kultura i ti
onda djeluješ tako da je odstraniš. Ti domovi kulture su nakon
rasturanja Jugoslavije ostali kao slijepe mrlje na prostorima
gdje su bauljale himere nacionalnog identiteta. Kulturna
paradigma koja je dovela do njihove izgradnje nakon pretprošlog
rata bila je sasvim drugačija. Oni su bili siluete neke
univerzalne socijalističke emancipacije i univerzalne kulture.
Imam životnog iskustva s jugoslavenskim socijalizmom, on nije
negirao nacionalno u kulturnom smislu, kao dio kulturnog
identiteta, ali mu to nije bio prioritet, nego zadnja rupa na
svirali. Kasnije nastupa skroz druga paradigma. Kao da je
proglašeno neko izvanredno stanje na polju kulture. Nešto što se
zove nacionalnom kulturom dobiva sudbinski značaj. U tom smislu,
to je ujedno bio i obračun s tim prostorima kao simboličkim
spomenicima tog vremena, a onda i nekakav infantilni obračun sa
samim tim vremenom.
Zadnji rat iz devedesetih godina slovi kao jedan od
najdokumentiranijih ratova. I ova je knjiga lijep doprinos tome.
Zanimljivo je međutim da su nama ovdje i sami zločinci,
vjerojatno uvjereni u svoju povijesnu važnost, dobrovoljno
ostavljali tragove snimajući razgovore u kojima se zločini
naređuju ili pak mjesta na kojima su se izvršavali. Svi koji su o
njima htjeli nešto znati mogli su to saznati u realnom vremenu
dok su se oni događali.
Cijeli grad je znao sve, nitko nije radio ništa, nitko nije
reagirao uopće.
Svi su cijelo vrijeme znali sve. Ona tradicionalna priča da se
nije znalo u ovom ratu apsolutno ne stoji. U
Splitu je, recimo, bio jedan mali, pitoreskni
dalmatinski logor. Stjecajem okolnosti postojali su neki mediji
koji su odmah, dok su se zločini događali, tijekom ’92., objavili
priče iznutra. Cijeli grad je znao sve, nitko nije radio ništa,
nitko nije reagirao uopće. Danas je tamo, ispred
Lore, podignut spomenik jedinici koja je
delegirala logorske čuvare. Poruka dakle glasi: mi svi znamo što
se dešavalo i smatramo da je to herojsko djelo kojemu dižemo
spomenik. Prema tome, to je viši rang poricanja. Ne možemo više
govoriti o onom poricanju u klasičnom smislu, pravimo se da ne
znamo. Baš suprotno, svi znaju sve i smatraju da je to što se
dešavalo bilo dobro. To je ono najporaznije.
Država i danas lijepo brine o svojim zločincima. Dobar je
primjer Mirko Norac čija je zaštitarska firma s državnim tijelima
i tvrtkama lani sklopila ugovore vrijedne gotovo 17 milijuna
kuna.
Prešutno uvijek postoji podrška zločinima koji su se dogodili
tobože u državno ime.
Tako je. Njegova je firma, recimo i to, od Grada
Zagreba dobila trajne poslove na osiguravanju gradskih
muzeja i gradskih kulturnih manifestacija. Znači, ta priča koju
mi u knjizi pokušavamo pratiti od zločina kulture do kulture
zločina ide i u obratnom smjeru. Država odlično opslužuje te
ljude, brine o njima. To nikada nije eksplicirano verbalno, ali
prešutno uvijek postoji podrška zločinima koji su se dogodili
tobože u državno ime.
Imaju li Hrvati fetišistički odnos prema svojim
zločincima? Zašto nam je tako teško osuditi ljude koji su u naše
ime naređivali ili provodili zločine? Kako je, recimo, moguće da
suđenje Branimiru Glavašu traje gotovo trideset godina nakon što
su zločini u Osijeku počinjeni?
Mi živimo u ciničnim zajednicama. To znači da je sasvim
svejedno jesu li zločinci osuđeni ili nisu.
Njega će osuditi kad on bude u dubokoj smrti, a ne u dubokoj
starosti. A možda neće ni tad. Hrvatska kad i sudi, sudi užasno
nevoljko. Svi ovi procesi koji su se, recimo, dovršili izvedeni
su pod snažnim međunarodnim pritiskom. Da nije bilo toga, ne bi
bilo ni tih procesa. Mi živimo u ciničnim zajednicama. To znači
da je sasvim svejedno jesu li zločinci osuđeni ili nisu. Uvjeren
sam da velika većina smatra da je Mirko Norac,
koji je, naprimjer, pravomoćno osuđen, heroj. Stalno pričamo o
nekim nametnutim nam normama, puštamo da institucije rade svoj
posao, ali nam se zapravo jebe za to. To rade cinične zajednice.
Znaš ono, gledam kupus, vadim meso. Na kraju je taj ambijent,
ideološki i politički, takav da je svejedno hoćemo li mi osuditi
Glavaša ili nećemo. Mene baš briga, naravno,
bilo bi mi drago da osude nekoga tko je kriv za zločine, ali nije
bit te osude da on samo snosi neku kaznu, nego da se pošalje neka
poruka koja bi bila ozbiljna. Ali ako ustrojiš ciničnu zajednicu
onda svi znaju da je ta poruka tu samo zbog vanjske ambalaže, a
mi znamo što mi mislimo. To je jedan vrlo opasan ambijent i ovdje
i u Srbiji i u BiH.
U zadnje vrijeme često slušamo o fašizaciji, odnosno
ustašizaciji društva, o ustaškom revivalu. Vidite li ga vi i
gdje? Zanimljivo je da su najveći apologeti ustaškog nasljeđa i
ustaških insignija postali ljudi koji sebe smatraju vrlo
umjerenima u ideološkom smislu. Gradonačelnik Varaždina Ivan
Čehok plasirao je ne tako davno prijesnu laž da je pozdrav Za dom
spremni koristio ban Jelačić.
Najgora desnica zapravo stanuje u centru i kamuflirana je
baršunastom retorikom.
Smatram da problem nije u pravim ustašama. Stvarni hrvatski
fašizam leži u hrvatskom političkom centru. U ekstremizmu tog
političkog centra. Meni su uvijek gori oni koji normaliziraju
stvari nego oni koji ih radikaliziraju. Čak mi je povremeno i žao
tih ustaša zato što imam osjećaj da se u njih, kao u nekakav
kontejner, odlaže grijeh koji nije njihov. Tko je na kraju
legalizirao pozdrav ZDS? Legalizirala ga je
Vlada Andreja Plenkovića, koja je predložila
takav zakon da on postane legalan. Što je to fašističko u
hrvatskome društvu? To je jedna stalna težnja da se ustvari
ostane pod oružjem, da se uspostavi jedno poslijeratno ratno
stanje, da se sama mogućnost demobilizacije osujeti. Po meni
uopće nije normalno da mi danas još uvijek imamo rat kao
središnji kult u hrvatskom društvu oko kojeg se vodi manje-više
kompletan politički i javni život. Razlog je taj što se želi
poslati poruka da je on završen zato da nikada ne završi. To je
zapravo ta fašistička tendencija. Ne mislim stoga da je presudni
problem ona deklarirana, gotovo pa folklorna radikalna desnica.
Najgora desnica zapravo stanuje u centru i kamuflirana je
baršunastom retorikom.
U Međimurju je nedavno održan jedan, mogli bismo reći,
antiromski prosvjed. Problem su dosad uglavnom bili Srbi,
Jugoslaveni, homoseksualci, komunisti, a sad se, eto, u priči
pojavljuju i Romi. Nitko ne poriče da određeni problemi postoje,
ali zašto nam se na kraju uvijek fašizam ili nacionalizam nude
kao najbolja rješenja?
Da, na kraju uvijek ide pleme koje se okuplja po svojim etničkim
kriterijima. Mislim da je u Hrvatskoj nacionalizam postao način
života. To je problem. Danas su problem Romi,
sutra će biti netko treći. Ti stalno moraš imati nekakav
adekvatan fond neprijatelja na osnovu kojih možeš mišićima
vježbati svoj identitet.
Desničarski narativ uvijek je takav da kroz obrambenu
retoriku, tobožnju brigu za nečija prava, poziva na napad. Tome
svjedočimo još od Tuđmana i Miloševića pa sve do Markićke i
Ilčića.
Nacionalističke zajednice uvijek su mučeničke zajednice.
U pravu si. To se zove jezik s dvostrukim diskursom. Naprimjer,
latinoameričke diktature imale su cijeli mali rječnik termina za
razne vidove mučenja. Kad čovjeku uzmu glavu i uvale je u teću s
izmetom, to su zvali podmornica. Ili kad bi letlampom pržili
nekoga, to su zvali roštilj. Postoji taj jezik dvostrukog
značenja. Ako mi u Glavaševu slučaju imamo
situaciju da su mediji puni slučaja Selotejp ili
Garaža, mi, naravno, znamo što to znači, ne
mislimo da je riječ o krađi uredskog materijala. Tako je i s
političkim porukama. Uvijek se obrambenom retorikom poziva na
ofenzivu. To je naprosto jedan retorički trik, način ophođenja
koji nacionalizam vrlo rado rabi. Nacionalističke zajednice
uvijek su mučeničke zajednice. Mi moramo biti žrtve, moramo
stalno progovarati iz tih pozicija. U ovoj zemlji nama naše žrtve
izlaze na uši, samo se to nitko ne usuđuje javno artikulirati.
Sve te komemorativne ili memorijalne manifestacije su
ratnohuškačke. Kad država uzme patronat nad obilježavanjem
sjećanja na žrtve, ti uvijek imaš Leni
Riefenstahl u žalobnom ključu i s malo manje talenta.
Sve te žrtve su resurs za neka buduća krvoprolića.
Što biste mi rekli kada bih vam ja sad kazao da mi ovdje
živimo kao da Viktor Ivančić nije napisao ni slova? Kao da Feral
nije postojao.
Ako pitaš što smo napravili, imajući na umu u kakvom društvu
danas živimo, nismo napravili ništa. Međutim, ja ipak i dalje
mislim da je sve to imalo smisla.
Ja sam prestao gledati na efekte tog rada. Ako pitaš što smo
napravili, imajući na umu u kakvom društvu danas živimo, nismo
napravili ništa. Međutim, ja ipak i dalje mislim da je sve to
imalo smisla. Imaš i taj privatni, sebični motiv koji kaže,
jebiga, ja ne mogu drugačije. Na cijeli taj period
Ferala, koji je bio, gledano iz neke vanjske
perspektive, jako traumatičan budući da smo stalno bili pod
nekakvim pritiscima, ja ipak gledam kao na jedan super period.
Prvo, dobro sam se osjećao, dobro smo se zezali, a drugo, ja sam
na neki način ispunjen time. Konformisti to ne znaju. Privatno se
puno bolje osjećaš kad radiš svoj posao kako treba. Ja sam mogao
ne biti novinar. Užasno mi idu na živce oni koji ostanu u struci,
ali neće vidjeti ono što im je ispod prozora. Kad danas govorimo
o Feralovim otkrićima, to su bila otkrića koja su u tehničkom
smislu bila toliko jednostavna, samo nitko nije pisao o njima. Mi
smo samo pričali o čemu su drugi šutjeli. To ispunjenje zbog
načina na koji to radiš vrijedi svake riječi.
Za kraj, ide li ovo društvo, ako pogledamo politiku,
obrazovanje, pravosuđe, medije, polako ali sigurno u vražju
mater? Ili je to manje-više završen proces?
Ako samo uzmeš u obzir činjenicu da se Glavašu sudi 28 godina,
ti ne možeš govoriti o postojanju države.
To je možda čak i završen proces, samo što mi to još nismo sebi
priznali. Hrvatska stvarno nema nikakvog smisla kao država. Ako
samo uzmeš u obzir činjenicu da se Glavašu sudi 28 godina, ti ne
možeš govoriti o postojanju države. To je podatak koji ti
svjedoči o nepostojanju države. Ljudi žive po principu neke
samoregulacije i imaju neke ambleme kojima simuliraju da su
Hrvati, da žive u Hrvatskoj, da postoji neka granica samo zato
što su tu nasrali dva carinika i rampu. Hrvatska je u tom smislu
jedna besmislena tvorevina.
