Uvod odmah gledatalja prikucava za stolac i kao da mu poručuje neka zaboravi ili propita horizont očekivanja s kojim je došao – u slučaju da je poželio gledati vjernu kopiju priča ili filmova snimljenih po njima – i zatim mu smirivanjem dopusti da se otvori ovom hrabrom i dobro osmišljenom eksperimentu.
Horor diptih ima šarm horora B produkcije. Predstava,
bolje reći dvije predstave, redateljice Ksenije
Krčar nastale su na predlošcima priča Pad kuće
Usher i William Wilson Edgara Allana
Poea. Gledatelj ponekad nije siguran nalazi li se na
filmskom setu ili kazališnoj predstavi. Takav dojam proizlazi
dijelom iz same izmještenosti igre iz prirodnog teatarskog
ambijenta, kazališne zgrade, u (polu)otvoreni prostor unutarnjeg
dvorišta, odnosno atrija dvorca Staroga grada, a pojačavaju ga
snažni zvučni i svjetlosni efekti, mašine za dim, medicinski
uređaji/rekviziti u steam-punk stilu ili tamna odjeća
koja leluja na vjetru nad posjetiteljima poput duša generacija
umrlih Ushera.
Scenografija i efekti odmah na početku gledatalja dimom, igrom
rasvjete i sugestivnom melodijom kontrabasa (Saša
Špoljar i Niko Kos) i violončela
(Matej Ilčić) prikucavaju za stolac i kao da mu
poručuju neka zaboravi ili propita horizont očekivanja s kojim je
došao – u slučaju da je poželio gledati vjernu kopiju priča ili
filmova snimljenih po njima – i zatim mu smirivanjem dopuste da
se otvori ovom hrabrom i dobro osmišljenom eksperimentu.
Iz mraka, iz istog portala kojim su posjetitelji ušli i udobno se
smjestili u kuću Usher, ulazi Janus (Paško
Vukasović), koji utjelovljuje neimenovanog pripovjedača
iz književnog predloška. Preplašenog i zabrinutog, dočekuje ga
Roderick Usher (Marinko Prga) i dramska igra
preuzima vlast nad efektima.
Janusova retorika je ogoljena u odnosu na poetičnost Poeve priče,
u kojoj pripovjedača zamišljamo kao erudita dobro potkovanog
filozofijom, psihoanalizom i misticizmom, ali tim kolateralnim
žrtvovanjem duh pripovijesti nije suviše osakaćen, jer ono što
narator u priči eksplicitno opisuje, gledatelj može osjetiti (uz
sugestivnu zvučnu i vizualnu kulisu te kostimografiju) ili
iščitati iz dijaloga dva glavna lika i kasnije u njihovu odnosu
prema ostalima (Madeline Usher, Gospođa Mills, Gospodin Tuttle,
Lydia).
Marinko Prga uvjerljiv je kao suvremeni Roderick, suvremeni – jer
izgledom i gestama i s vrećicama infuzije zabodenima u ruku
djeluje kao narko-vampir koji je sišao s filma Samo ljubavnici
preživljavaju Jima Jarmuscha, naročito kad
dijalozi koji nose patinu starine s Paškom Vukasovićem iskoče iz
tračnica svijeta književnog predloška i usidre se u gotovo
razgovornim situacijama; primjerice, kada Roderick Janusu dok
sjede na kauču opisuje dugotrajno psihofizičko propadanje i
istrzanih živaca, poraženo i plačljivo vikne: ‘Ja sam vampir, a
sestra mi je zombi!’
Janus je lišen pripovjedačeva ega; i tako reduciran, brižan,
drag, zbunjen i naivan s povremenim izrazima veseljaštva
doprinosi tome da se još više naglasi slabašnost, bolećivost,
osjetljivost, depresivnost i paranoičnost Rodericka. Kontrast
povremeno prelazi u konflikt i tu je također vidljivo neprestano
poigravanje s Poevim retro-stilom i izlaskom iz tog stila u nešto
što se svakodnevno susreće u društvenoj zbilji, na primjer, kada
Roderickova inatljivost toliko iziritira Janusa da gotovo dođe do
makljaže koja podsjeća na prizore koji su se istu noć mogli
vidjeti u haustorima uglednih kuća budući da upravo traje
Festival varaždinskih dvorišta sa svakodnevnim partyjima.
Velik dio drame na svojim je leđima i glasu iznijela Irma
Dragičević u ulozi kataleptične Madeline, koja se
tijekom radnje neprestano pojavljuje i nestaje rijetko govoreći,
a češće pjevušeći jezivu uspavanku.
Glavni lik u priči zapravo je samo zdanje, dvorac, odnosno kuća
Ushera, a to pokazati na sceni zasigurno je bio izazov u
dramatizaciji ove priče. Dakle, dvorac nije samo radi atmosfere,
dvorac je simbol međusobnoga generacijskog miješanja porodice
Usher, izolirane od izvanjskog svijeta, te kroz Madelininu
paranoju, igru zvučnih i svjetlosnih efekata, i neprestano
ponavljanje Oni dolaze gledatelj počinje shvaćati da je
kuća živa i da su u njenim zidinama, gljivicama i kamenju
zatočene duše umrlih predaka poput Gospođe Mills (Marija
Krpan), Gospodina Tuttlea (Zdenko
Brlek), koji pružaju dodatnu porciju jeze na sličan
način na koji su nas zastrašivali u Luđaku i opatici, a
s njima i Lydia koju tumači Tena Antonija
Torjanac, koje se sjećamo s jednog od recitala
Srebrna cesta kad se pojavila na gotovo istom mjestu
atrija Staroga grada kao performerica u ulozi vesele vile s
krilcima nalik na Zvončicu, a sad je neprepoznatljiva u
apsolutnom kontrastu kao mrtva djevojčica vampiruša. Uskoro se
radnja počinje kotrljati prema neumoljivoj katastrofi, ali ne
treba više od toga odavati.
Nakon završetka kratka pauza za intervencije u scenski prostor i
počinje William Wilson. Riječ je o liku kojem nitko
‘normalan’ ne bi želio biti prijatelj, jer je riječ o
sociopatskom, narcisoidnom monstrumu, a njegovu genezu od početne
luckaste nevaljaštine do krajnje izopačenosti sjajno prikazuje
Nikša Eldan. Dvorac Staroga grada i ovdje služi
kao zahvalna kulisa i zamjena za turobnu, klaustrofobičnu staru
školu iz doba kraljice Elizabete koja se spominje u originalnoj
priči.
U ovom dijelu diptiha naglasak je na dramskoj igri i najveća je
vrijednost od samog početka izvanredna kemija između glumaca,
čija tajna dijelom zasigurno leži i u tome što su zajedno
studirali i u stvarnom životu možda proživljavali slične
situacije koje igraju na sceni.
Predstava se otvara njihovim fakinskim povratkom s pijanke u
školu u kasnim noćnim satima; neuredne, pripite, raskopčanih
odijela i glasne, u čemu prednjači William Wilson, zatiče ih
uštogljena i stroga ravnateljica Gospođa Venable (Jagoda
Kralj Novak) i pokušava im očitati lekciju, no jezičavi
Wilson svaki njen napor uspijeva pretvoriti u farsu.
Riječ je o prizoru koji u gledatelju pobuđuje empatiju, jer riječ
je o mladenačkoj ludoriji, s čime se može identificirati svaki
maturant, no kako se radnja razvija, Wilsonove nepodopštine
postaju sve okrutnije, a prijatelji mu to počinju spočitavati,
što Wilsona samo potiče da smišlja još veće opačine, a jedna od
prekretnica je dolazak novog učenika, gotovo njegova dvojnika,
koji se također zove Wiliam Wilson, a tumači ga Filip
Eldan.
Ovdje je također vidljiv odmak od Poeve priče, jer u njoj dvojica
Wilsona postepeno postaju nerazdvojni prijatelji, a tek kasnije
prijateljstvo prerasta u okrutno podmetanje i rivalstvo. U ovoj
adaptaciji bitan dio građenja osjećaja prijateljstva kao da su
preuzeli Wilsonovi prijatelji koji nose imena engleskih pjesnika
i pisaca – nježni Shelley (Matko Buvač),
zvrckasti Keats (Jakov Jozić) koji društvo
neprestano časti intelektualnim (štreberskim) pošalicama, stasiti
Byron (Denis Bosak) i Mary (Tena
Antonija Torjanac), s kojom Shelley dijeli uzajamne
(zabranjene) simpatije, dok duboko prijateljstvo s dvojnikom
izostaje, jer u ovom kazališnom komadu oni gotovo odmah razvijaju
netrpeljivost, što ipak – kao ni u Padu kuće Usher – ne
‘oskrnjavljuje’ isuviše duh priče, jedino se motiv stola za
kartanje i prizor u kojem William Wilson II razotkriva podlost
svojeg zlog dvojnika možda mogao uvjerljivije iskoristiti i bolje
osmisliti u funkciji dramske napetosti.
Redateljica kroz lik Mary suptilno ocrtava temu ženskih prava,
odnosno njihov nedostatak, budući da je Mary jedina učenica u
školi, što je vidljivo po razgovoru, odnosno prodici koju joj
servira Gospođa Venable govoreći joj da mora ulagati puno više
truda i učiti kako bi bila ravnopravna s muškim polaznicima škole
i savjetujući je da se odrekne simpatija prema Shelleyu.
Dalje pratimo, slično kao i kod Rodericka Ushera, Wilsonov pad u
paranoju i postepeno na sceni ostaju samo Wiliam Wilson i William
Wilson II, gdje igra zadobiva novu dimenziju na koju se na
komornoj igri anksioznosti i slabih živaca prvog, govorom nalik
na šapat nadograđuje dvojnik kao glas morala koji prvog Wilsona
sve više uznemiruje, a ionako šutljiv Wilson II postaje sve tiši
otvarajući u gledatelju pitanje – je li on doista stvarna osoba
ili je samo personificirana savjest Williama Wilsona?
Dramska napetost završetka također počiva na gotovo opipljivoj
kemiji dvojice (ne)prijatelja (koji su braća blizanci i u
stvarnom životu), kakvu su prije koju godinu pokazali i u komadu
Cezar.
Ako nekoga zanima detaljnija analiza djela i likova, u popratnoj
programskoj knjižici nalazi se sveobuhvatna studija o dvojnosti,
stravi i užasu, melankoliji, psihičkoj razdraženosti i sličnim
duševnim stanjima, u autorstvu Vesne
Kosec-Torjanac.
Na kraju, za predstavu se može reći da je odabran izvrstan
glumački ansambl, da su motivi priča Edgara Allana Poea posloženi
i adaptirani u kazališni jezik na dojmljiv način, a specijalni
efekti nisu sami sebi svrha, nego doista služe da naglase ono što
je potrebno naglasiti.
Horor diptih unatoč tome možda neće ući u top-izbor
najboljih ovogodišnjih kazališnih ostvarenja, ako takav uopće
postoji, ali da ima volje i želje, sigurno može postati stalna
ljetna atrakcija u turističkoj ponudi grada.
HOROR DIPTIH
prema pričama Edgara Allana Poea: Pad kuće Usher i
William Wilson
Dramatizacija: Ksenija Krčar
Redateljica: Ksenija Krčar
Scenograf: Leo Vukelić
Kostimografkinja: Žarka Krpan
Skladatelj: Vid Novak Kralj
Dizajner rasvjete: Domagoj Klasić
Asistentica redateljice: Marija Krpan
Asistent scenografa: Domagoj Klasić
Ansambl predstave:
Marinko Prga (Roderick Usher)
Paško Vukasović (Janus)
Irma Dragičević (Madeline Usher)
Marija Krpan (Gospođa Mills)
Zdenko Brlek (Gospodin Tuttle)
Tena Antonija Torjanac (Lydia)
Nikša Eldan (William Wilson)
Filip Eldan (William Wilson II)
Matko Buvač (Shelley)
Jakov Jozić (Keats)
Denis Bosak (Byron)
Tena Antonija Torjanac (Mary)
Jagoda Kralj Novak (Gospođa Venable)
Zdenko Brlek (Župnik)
Marija Krpan (Gospođa Wilson)
Glazbenici: Saša Špoljar/ kontrabas, Matej Ilčić/ violončelo,
Niko Kos/ kontrabas