Velike priče, baš kao i one male, osobne, kako se u predstavi sugerira, izgrađene su na lažima, iluzijama, koje nam pomažu da se nosimo s vlastitim životom i životima drugih.
‘Ljubav uči vidjeti drugog čovjeka, a ne samo sebe’, jedna je od
misli koje gotovo već na početku predstave na samrtnoj postelji
muž izgovara ženi kako bi joj zahvalno položio račun prije smrti.
Monolog je snažan, potresan, brižan, prepun dubokih misli kakve
se mogu naći na ručno izrađenim majicama hipstera, memovima na
društvenim mrežama ili magnetima na frižiderima sveučilišnih
profesorica koje žive s mačkama, ne odviše sentimentalan da bi
skliznuo u patetiku, nego onakav kakav se traži u dobroj
književnosti, kakav i jest dramski tekst ruskoga dramatičara
Ivana Viripajeva, prozvanog
Čehovom ovoga vremena, po kojem je i postavljena
predstava varaždinskoga HNK u režiji
Julije Klier i Dražena Krešića.
Na samom početku na scenu izlaze četiri lica, odnosno dva bračna
para, i najavljuju da će svatko ispričati svoju priču. Prvi
monolog je upečatljiv i gledatelj lako pomisli da je muž, Danny
(Katarina Arbanas), rekao o ljubavi sve što se
može reći i ostalim licima ukrao igru. Međutim, kroz ostale priče
poput klupka raspliću se odnosi četvero prijatelja i njihove
priče podrivaju Dannyjevu ‘veliku priču’ i pozivaju na
preispitivanje svega onoga što je u bujici emocija ustvrdio.
Čovjek je najiskreniji pred smrt, tada si to može dopustiti jer
nema što izgubiti, no u sudaru pojedinačnih priča dva
prijateljska bračna para kao da se mogućnost iskrenosti, kao i
spoznaje ili istinskog poznavanja drugoga, stavlja pod znak
upitnika. Tekst, odnosno govor, prepun je aluzija na temeljne
književne motive; poput Dedala i
Ikara u razgovoru Dannyja i Alberta kad mu ovaj
prvi otkriva da voli njegovu suprugu, a ovaj ga očinski tješi da
je to ljubav, pri čemu Danny, kao pandan Ikaru spaljenih krila
koji se survao u more doživljava živčani slom i pada u nesvijest.
Obrisi mita o Narcisu ili
Orfeju i Euridiki ocrtavaju se
u karakteru Alberta jer zbog sebeljublja gubi suprugu Margaret, a
sudbine Sizifa i posljedice otvaranja
Pandorine kutije naslućujemo u odnosima Dannyja
i Sandre. Propituju se pojedinačni identiteti i sjećanja (Sandra:
Život se sastoji od nekakvih sitnih i raznobojnih krhotina, u
životu ne postoji ništa cijelo nego samo sitni, okrhnuti
komadići), ali i kazališni prostor.
O vremenu postmodernizma voli se govoriti da je vrijeme u kojem
su sve velike priče propale, i to s pravom, jer nas povijest uči
da sve velike priče propadaju, priče o nacijama, federacijama, o
kulturama i civilizacijama, i što je veća priča, to je veći i
bolniji pad. Velike priče, baš kao i one male, osobne, kako se u
predstavi sugerira, izgrađene su na lažima, iluzijama, koje nam
pomažu da se nosimo s vlastitim životom i životima drugih.
U temelju predstave kao da leži neprestana potraga za
razrješenjem velikih priča malih života, a želja redatelja i
glumaca kao da je da te priče prorade u što većoj interakciji s
publikom. Prisniji dodir s publikom ostvaren je raspolovljivanjem
velike pozornice kazališta, koja služi i kao scena i kao
improvizirano gledalište, dok je prostor gledališta s ložama
prazan i služi kao druga scena, iza leđa gledatelja, za glumačku
igru u pojedinim epizodama komada.
U pozadini svih odnosa tinja neutaživa potreba za stalnošću,
želja da se definira ljubav, no stalnost i stabilnost neprestano
izmiče, što se otkriva kroz lik Margaret i njenu oproštajnu
rečenicu ispisanu bezbroj puta u oproštajnom pismu: Postoji li
barem nekakva stalnost u tom svemiru koji se mijenja?
Svemir je jedan od ključnih motiva na sceni. Preko cijelog zida u
pozadini kao u planetariju projiciraju se slike zvijezda i
ostalih nebeskih tijela. Beskrajni, vječni i zastrašujući kozmos
kontrastiran je mikrokozmosu plahih, smrtnih, krhkih i nesigurnih
intima.
Pripovijedna struktura također je neobična, kao i dob glumaca
koji igraju parove koji su prešli osamdesetu. Glumci su
istovremeno i sveznajući pripovijedači – koji ponekad djeluju kao
da izgovaraju didaskalije, što ne oduzima šarm igri – i likovi.
Razlika između dvije naracije u tekstu je uspostavljena
obezličenim imenovanjem uloga: Prva žena, Druga žena, Prvi
muškarac, Drugi muškarac, a u izvedbi se pripovijedači u lica
pretapaju promjenama tona i boje glasa, pokreta i gesti te
oslovljavanjem osobnim imenima: Sandra (Katarina
Arbanas), Margaret (Tena-Antonija
Torjanac), Danny (Nikša Eldan) i Albert
(Mirta Polanović).
Međutim, i ta je podjela proizvoljna i porozna, jer gledatelj
ponekad ima dojam da su likovi fluidni, kao da glumci neprestano
između sebe mijenjaju lica, što je vidljivo u Albertovu luđačkome
monologu u kojem riječi namijenjene Margaret izgovara nasumično,
mahnito se okrećući prema svim licima i publici, a kakofonija
glasova ostalih likova i zbrka na pozornici u harmoniji je s
kaosom zvijezda projiciranima nad njihovim životima i sudbinama.
Ponekad je dojam, ako se ne fokusiramo samo na mladost glumaca i
njihovu igru, da je predstava poput tople sekularne molitve i
živahne utjehe ne samo bližnjima koji pred kraj pokušavaju
sagledati život, nego i onima kojima se kraj života čini dalekim.
Boga zamjenjuje nepregledno nebo, ispovjednika zamjenjuje voljena
osoba s kojom smo proveli život, a kazalište postaje supstitucija
za crkvu. Likovi govore o neispunjenim žudnjama i neostvarenosti,
svjesni su nedaća u kojima se nalaze, nedostataka i poraza, no
svejedno pristaju na bol egzistencije.
Neobičnosti predstave pridonosi činjenica da smo ansambl ove
predstave navikli gledati na manjim scenama u manjim
produkcijama, u Rogozu ili u Centru za
mlade, u posve drugačijim ulogama: mladalačkih
buntovnika, Brechtovih junakinja, kao pupetare u lutkarskim
fantazijama o prijateljstvu i odrastanju, čak i tirana koji žude
za moći; a ovom su nam predstavom pokazali nova lica iluzija i
dopustili si izazov upuštanja u nepoznato, u stvarnom životu još
nedoživljeno i slobodu da se malo više razmašu svojim talentima.
Ako su predstave poput primjerice Vladimira
mali, dobro sliveni bombončići s jakim alkoholnim punjenjem
iznutra koji nas dobro protresu, onda je ova predstava – puna
kombinatorike i kakofonije, malo prpošna, malo tugaljiva, malo
mahnita, bez čvrstog uporišta – kao razasuta vrećica Mamba s
različitim okusima.
Odgovor na pitanje što je ljubav, neuhvatljiv je kako licima tako
i gledateljima, ali u neprestanoj i živoj igri četvero glumaca
kao da se može nazrijeti obris onoga što bi ljubav mogla biti.
‘Ljubav uči vidjeti drugog čovjeka, a ne samo sebe’, rečenica s
početka predstave korespondira sa scenama koje navješćuju kraj,
koji pak pobuđuje reminiscencije na pjesmu Ursule K. Le
Guin How It Seems To Me u kojoj tematizira
slobodnu dušu kao dio kozmičke igre s maglicama, stijenama i
svjetlošću iz koje se rađa sebstvo koje stvrdnjava dušu dok se
ona ponovo ne oslobodi i ne vrati u beskraj i pretvori u
svjetlost.
Predstava je nastala kao dio projekta Čipka
iluzija u sklopu natječaja Umjetnost i kultura
54+, kojim se nastoji prevladati socijalna isključenost
ljudi koji žive u ruralnim područjima. Obuhvaćeno je lepoglavsko
područje, a dodatni šarm i srdačnost predstavi donosi
pojavljivanje polaznika dramskih radionica, žena i muškaraca iz
Lepoglave, u ulogama Sandre, Margaret, Dannyja i Alberta u poznim
godinama.
Iluzije, Ivan Viripajev
Ansambl predstave:
Katarina Arbanas
Tena-Antonija Torjanac
Nikša Eldan
Mirta Polanović
Redatelji: Julia Klier / Dražen Krešić
Dramaturginja: Vesna Kosec-Torjanac
Skladatelj: Nigel Osborn
Dizajner zvuka i suradnik za scensku glazbu: Davor
Rocco
Kostimografkinje: Žarka Krpan / Yulia Subbotina
Scenografi: Dražen Krešić, Julia Klier, Yulia
Subbotina
Dizajner video projekcija i rasvjete: Martin
Šatović
Inspicijent: Sanjin Rožić
Fotografije: Dražen Krešić
Dizajner plakata: Jovan Tarbuk
S ruskog jezika prevela: Irena Lukšić