Svoju zbirku 'Poštovani kukci i druge jezive priče' Maša Kolanović predstavit će u Varaždinu 28. rujna na KaLibar bestiValu.
Od 26. do 28. rujna Varaždin će ugostiti – u sklopu
KaLibar bestiVala, festivala književnosti i
kulture – čak 11 pisaca, značajnih imena hrvatske književne
scene. Njima će se u Centru za mlade, gdje se
program održava, pridružiti i jedan glazbenik, a bit će održana i
jedna predstava te prikazan jedan film.
Među poznatim imenima koja se nalaze na popisu književnika koji
dolaze na KaLibar bestiVal je i ono Maše
Kolanović. Iza ove docentice na Odsjeku za kroatistiku
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – gdje je diplomirala
kroatistiku i komparativnu književnost te doktorirala – svježa je
zbirka ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’, koju će
predstaviti u Varaždinu.
Kako je to o njezinu radu napisao Jurica
Pavičić, ‘riječ je o pričama koje su doista jezive, ali
istodobno i smiješne, koje su jednom nogom u Kafki, drugom u
Karelu Čapeku’.
Maša Kolanović do sada je objavila niz autorskih članaka o
književnosti i popularnoj kulturi, knjige fikcije ‘Pijavice za
usamljene’ (2001); ‘Sloboština Barbie’ (2008); ‘Jamerika:
trip’ (2013); ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’ (2019);
zatim studiju ‘Udarnik! Buntovnik? Potrošač…: popularna kultura
i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije’ (2011).
Također, uredila je zbornike ‘Komparativni postsocijalizam:
slavenska iskustva’ (2013) te ‘The Cultural Life of Capitalism in
Yugoslavia: (post)Socialism and its Other’ (2017, zajedno s D.
Jelača i D. Lugarić).
Gospođo Kolanović, s Krležom povezujemo ‘mnogopoštovanu
gospodu mrave’, vi pišete o kukcima. Jesmo li se zaista
pretvorili u kukce i da li nas to kapitalizam zajebava kad nam se
obraća pridjevom ‘poštovani’?
U tom kurtuaznom uzusu komunikacije vidim duboko licemjeran
performativni čin koji proizlazi iz kapitalističkih centara moći.
Primjerice, kad vam se banka obraća s ‘poštovani’, a pri tom vam
guli egzistenciju do gole kosti jer ste dignuli kredit po jednom
tečaju švicarskih franaka koji je u međuvremenu podivljao, tko tu
koga poštuje? Bilo bi logičnije da nam se onda obrati s
‘bijedniče nemoćni, zgnječit ću te ko kukca i na tome zaraditi’
što je puno bliže istini.
Je li konzumiranje zaista umiranje? Kako vidite budućnost
kapitalističkog društva?
Konzumiranje je neizbježan dio života jednako toliko koliko i
umiranje. Ali, ne nužno u ovolikoj mjeri koliko se od nas kao
pravovjernih kukaca, pardon, kupaca to očekuje. U ovoj mjeri to
je perverzija. Naslov priče na koju aludirate, tiče se umiranja
samog Todorićevog carstva kao metafore nade u prosperitet i
poštenje hrvatskog gospodarstva.
Kritika s oduševljenjem dočekuje vaše knjige. Kako one
nastaju? Sudeći po tempu objavljivanja, ne može se reći da ste
skribomanka.
Uz ‘dnevni’ posao, teško je pronaći vrijeme za pisanje fikcije.
Moj ‘dnevni’ posao je rad na Sveučilištu koji je sve zahtjevniji
i uzima puno vremena i izvan okvira osmosatnog radnog vremena kao
i kod mnogih drugih poslova u današnje vrijeme. Ionako ima puno
pisaca na književnom tržištu, ja sam samo jedna kap, i zato želim
da ta kap barem bude što smislenija i kvalitetnija. Svaka moja
knjiga ima neku drugačiju atmosferu, a i za to je potreban
vremenski odmak od knjige do knjige kroz koji ideja sazrijeva.
Ovoga ljeta, kada smo u lokalnoj knjižnici tražili vašu
zadnju zbirku i Lujanovićevu Južinu, lijepo smo se načekali, sve
su bile vani. Znači li to da za ovo društvo još uvijek ima
nade?
Za mene je to bila vrlo ugodna vijest da ne kažem iznenađenje.
Iako se o knjigama u mainstream medijima piše manje nego ikad,
ljudi ipak čitaju. I to je vijest vrijedna slavlja u našim
srcima.
Što bi bilo da se teta zaista javila iz groba na
Boninovu?
Vjerojatno bi njorgala što su dopustili da je živu zakopaju.
🙂 Ali, stvar je u tome što je bila zakopana i prije
‘kliničke’ smrti zajedno sa svojim sugrađanima pa ti ga dođe na
isto.
—
