Svoju knjigu 'Proslava' Karakaš će predstaviti na KaLibar bestiValu u petak 27. rujna u Centru za mlade Varaždin.
Damir Karakaš knjigom Proslava
vraća se među sjene i magle, tišinu i zvukove, boje i mirise
zavičajnog krajolika i njegovih ljudi te nas vodi na napeto
putovanje kroz vrijeme, prirodu i običaje, putovanje na kojemu
kao da sve stoji.
U povodu izlaska nove knjige koju će predstaviti na KaLibar
bestiValu u petak 27. rujna u Centru za mlade Varaždin
razgovarali smo s nagrađivanim piscem.
Gospodine Karakaš, Vaš stil pisanja u posljednja dva
romana, Sjećanje šume i Proslava, podsjeća na stilove kakvim su
pisani književni klasici prošlog stoljeća koji su bili na
obaveznim popisima lektire, ali i dalje se osjeća pečat stila iz
prethodnih romana. Kako se u Vama dogodio taj prijelaz?
Pa figurativno rečeno, s pedeset godina više ne mogu svirati
punk, sad više volim svirati i slušati Beethovena. Ovaj zadnji
roman Proslava radio sam na onaj način kada se sto stranica kleše
godinama. Zato sam se u procesu pisanja služio i pisaćom mašinom.
Općenito, puno pažnje posvećujem tekstu, dugo na njemu radim,
dugo mi i mora odstajati, nažalost, mnogi pisci prebrzo izbacuju
svoje romane. A puno ljudi danas i piše, toliko pišu da ne stignu
ni svoje pročitati, a kamoli tuđe.
Kaže se da pisci najbolje romane u glavi nose gotovo
cijeli život prije nego što ih stave na papir? Koliko ste dugo Vi
u sebi nosili Proslavu ili Sjećanje šume?
Sjećanje šume je roman o djetinjstvu, a to je za svaku osobu jako
bitan period jer tada stvaramo sliku svijeta. Za pisce jako
nezgodna tema, mnogi se okliznu jer krije puno zamki, jedna je
svakako naknadna pamet. Zato je tu potrebno puno iskustva, da sam
ga pisao prije šest-sedam godina, ne bih uspio. Proslavu sam
također dugo čekao, taj kako ja kažem trenutak pravog osjećaja,
ali svatko ima svoje metode.
Danas je gotovo i najzabačenije naselje u zemlji dio neke
općine koja ih pod zastavama europskih fondova komunalnom i
cestovnom infrastrukturom, obnovom škola ili gradnjom dvorana
pokušava modernizirati. Koliko je danas stvarna Lika iz Vaših
romana, ima li u njoj ljudi poput glasonoša koji na biciklu
udaraju o bubanj ili stočara koji izuju čarape kako bi ih
nataknuli ranjenom volu na papke?
Lika je u jako teškom položaju, sad tamo ima svega oko četrdeset
tisuća ljudi, kao jedan manji grad. Ništa ne radi, poljoprivreda
je uništena, moj otac prodao je nedavno zadnju kravu u selu, jer
su litru mlijeka otkupljivali po kunu i po, a onda od te litre
naprave sir, vrhnje, a onu vodu prodaju po šest, sedam kuna.
Naravno, funkcioniraju samo političarčići koji nas nastoje
uvjeriti da je Lika Austrija, ali to neka objese mačku o rep.
Nema više ni djece, škole su puste. Kad sam bio dječak, u mome
selu je bilo oko šezdeset ljudi, sad ih ima samo petero.
Posljednja dva romana dobivaju sjajne kritike na cijelom
jugoslavenskom govornom području, a počele su pristizati lovorike
i iz zapadne Europe. Što kažu prevoditelji, gubi li se u
prijevodu poetičnost ili smisao dijelova romana?
Imam sreće da radim sa zaista sjajnim prevoditeljima tako da
mislim kako se ništa bitno ne gubi. Sjećanje šume je primjerice
za ugledni Folio Verlag preveo Klaus Detlef Olof, prevoditeljska
legenda.
Roman Sjajno mjesto za nesreću, o
imigrantskom puku u Parizu, gradu u
kojem ste živjeli neko vrijeme, nudili ste francuskim izdavačima,
ali bezuspješno. Zašto ga nisu htjeli objaviti i kako se osjećate
sad kad u francuskom prijevodu izlaze “Eskimi”?
Taj roman objavljen je kod uglednih izdavača u Rimu, Pragu,
Berlinu, Beogradu, Skopju, po njemu je u HNK Rijeka igrala i
kazališna predstava, ali francuski izdavači nisu bili
zainteresirani, kako je rekla jedna izdavačica, ne možeš ti Hrvat
tako pisati o Parizu, no taj kulturni rasizam je njezin problem.
Priče su mi nedavno objavljene u Parizu, a prije koji dan sam
potpisao i ugovor s jednim uglednim pariškim izdavačem oko
objavljivanja romana Blue Moon, tako da se nešto pokreće.
U slučajnom razgovoru s jednim od nekadašnjih urednika
tiražnih dnevnih novina saznali smo da ste bili njihov dopisnik i
da ste znali i najbanalniju vijest učiniti zanimljivom ili
smišljati intrigantne naslove. Zašto ste se prestali baviti
novinarstvom i je li Vam bavljenje tom profesijom koristilo u
spisateljskom zanatu?
Radio sam Crnu Kroniku, Thomas Bernhard, veliki austrijski pisac
također je radio u toj rubrici. To je bilo neko drugo vrijeme,
neko drugo novinarstvo, današnje novinarstvo je navlakuša, daj
naslov da netko klikne ili pusti komentare raznim nepismenim
kretenima da se svađaju tko je veći Hrvat. A novinarstvo mi je
pomoglo u pisanju literature, naučilo me puno toga.
Prošle ste godine u Varaždinu predstavili Sjećanje šume,
a na KaLibar bestivalu u Centru za mlade predstavit ćete
Proslavu. Kakve dojmove nosite iz Varaždina? Jeste li zasvirali
harmoniku i, ako niste, hoćete li je možda zasvirati u petak ili
čak u subotu u harmonikaško-gitarskom duetu s Damirom
Avdićem?
Ako mi plate možda i zasviram s Avdićem, šalim se, nisam baš za
neke duete, a čini mi se ni Avdić. A Varaždin mi je drag, sa
ženom i troje djece volim ići u Zagorje pa koji put svratimo do
Varaždina. Volio bih samo da Varaždinci više čitaju, kao što bih
volio da Hrvati općenito više čitaju. Knjiga je jako bitna jer
ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija.
—
