Za filmskog redatelja očito nikad nije kasno da svoju ideju prenese na veliko platno, a Ličina je specifični smisao za humor prošle godine 'pretočio' i u zbirku priča 'Bljuzga u praskozorje'.
Predrag Ličina postao je poznat široj javnosti
prvijencem, filmom ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ koji je za naše
pojmove ‘osvojio’ kino dvorane.
Redatelj je zbog ‘Srbina’ nagrađen na ovogodišnjem Pula Film
Festivalu nagradom Breza za najboljeg debitanta, što je u
njegovom slučaju – 48. godina života. Za filmskog redatelja očito
nikad nije kasno da svoju ideju prenese na veliko platno,
a Ličina je specifični smisao za humor prošle godine
‘pretočio’ i u zbirku priča ‘Bljuzga u praskozorje’.
Ako volite miks komedije, romanse, horora i znanstvene fantastike
– i knjiga i film neka vam ostanu topla preporuka.
Na Kalibar BestiValu, koji u četvrtak počinje u
varaždinskom Centru za Mlade, predstavit će nam svoju zbirku i
kratkometražni film ‘Teleport Zovko’, a mi smo tim povodom
razgovarali s nagrađivanim filmskim i književnim autorom.
Kraj prošle i početak ove godine za Vas je bio zaista
veliki ‘bum’. Prvo prozno djelo, zbirka novela pa zatim debi film
‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’. Je li dugo ‘kuhalo’ u
Vama?
Dugo sam razmišljao kad bi moglo doći vrijeme da se upustim u sve
ovo. Nisam bio siguran kako će ljudi prihvatiti zombije,
teleportacije i vanzemaljce. Pri tome ne mislim na publiku nego
na ljude koji odobravaju sredstva za film. Hoće li mi zabraniti
rad kad pročitaju što sam napisao?
Onda se sve promijenilo prije nekih sedam godina kad je na
natječaju HAVC-a prošao scenarij za kratki sci-fi ‘Teleport
Zovko’ kojeg sam poslije i snimio i koji je, uz odličan prijem
kod publike, čak i dobio neke nagrade na festivalima. Ti događaji
dali su mi motivaciju da se upustim u dugometražni film. Kod
knjige je sve to mnogo drugačije, jer njezina proizvodnja u
usporedbi s filmom, praktički je besplatna.
O ‘Posljednjem Srbinu’ dosad nisam čuo lošu riječ, kao ni
da je naslov filma izazvao nekakvu ozbiljnu kontroverzu. Mislite
li da su Hrvati zaista pogledali film i tek onda sudili? To bi
bio svojevrsni presedan, budući da smo poznati da se prvo
komentira pa onda (ne) gleda. Jeste li Vi osjećali kakve pritiske
ili primili ružne riječi prije izlaska filma pa možda i sada,
nekoliko mjeseci kasnije?
U najvećoj mjeri osude su dolaze od ljudi koji film uopće nisu
pogledali. Radi se o specifičnoj vrsti ljudi koji ne samo da nisu
pogledali ovaj film, nego filmove ne gledaju općenito. Ružne
riječi počele su čim je film dobio sredstva na HAVC-u iako nitko
od njih nije imao pojma o čemu se radi u filmu.
Ljudi su izmišljali scenarij filma i mene je to prilično veselilo
– antihrvatska propaganda o prekomjernom granatiranju Knina,
odnosno prosrpska priča o gay paru, Srbinu i Hrvatu, koji bježe
od zlih Hrvata tijekom Oluje. Vjerojatno je ta ružna riječ iz
naslova, ‘Srbin’, nekima smetala iako se radi o posljednjem
pripadniku ovog naroda u suverenoj i neovisnoj Hrvatskoj. Jednom
prilikom palo mi je napamet da film preimenujem u ‘Posljednji
Srbin u Hrvatskoj umire u teškim mukama’ kako bi zadovoljio dio
‘filmofila’. Međutim, kad se na internetima pojavio trailer za
film, nezadovoljnici su naglo zašutjeli. Vidjeli su nekakve
zombije, svemirsku stanicu, primijetili da šala šalu sustiže, pa
nisu znali što sad točno reći. I još uvijek
šute…
Prvijenac je nagrađen i ovjekovječen nagradama. Kako sada
dalje? Imate li tematiku ili barem nacrte priče za sljedeći
filmski uradak?
Dalje je sad mnogo lakše jer sam shvatio da je snimanje
žanrovskih igranih filmova ipak posao kao stvoren za mene.
Razvijam scenarij koji je spin-off ‘Posljednjeg Srbina u
Hrvatskoj’. Radi se o satiri s jakim elementima
znanstvene-fantastike i mjuzikla. Naslov mu je ‘Hrvojka Horvat i
vrtlog totalne perspektive’. U njemu super-heroina Hrvojka Horvat
putuje kroz vrijeme ne bi li spasila Hrvatsku od okupacije
vanzemaljaca koji u budućnosti vladaju njezinom
domovinom.
‘Bljuzga u praskozorje’ objedinjuje Vaše
znanstveno-fantastične priče. Zombiji, horor, SF… Privlače li
Vas žanrovi koji nisu toliko zastupljeni u regiji, bilo na
filmskom ili književnom planu?
Znanstvena-fantastika moj je najdraži žanr, kako na filmu, tako i
u književnosti. Istina je da su žanrovi nezastupljeni u
regionalnoj kinematografiji, ali to je zato što se radi o malim
kinematografijama – rijetko kad čujemo za armenski
znanstveno-fantastični film, urugvajski triler ili slovački
horor.
Kad se radi o većim kinematografijama, žanrovi su mnogo češća
pojava, jer u takvim se kinematografijama snima i mnogo više
filmova, pa tako čujemo i za ruski znanstveno-fantastični film, i
francuski triler ili korejski horor. Osim svega, žanrovski film
je pojam koji se u najvećoj mjeri veže za holivudsku
kinematografiju.
Je li teško balansirati između pisanja i snimanja? Moglo
bi se reći da to može biti uzajamni proces, ipak se kao autor
mora raditi i na scenariju, ali bi li uopće bilo moguće kada bi,
hipotetski, izašla knjiga pod nazivom ‘Posljednji Srbin u
Hrvatskoj’ – bi li ona mogla tako doprijeti do šire publike? Jer
navodno je film pogledalo u kinima više od 35 tisuća ljudi. Koji
je uopće doseg koji knjiga na hrvatskoj književnoj sceni može
ostvariti?
Film je uspio doprijeti do šire publike. Naprimjer, da filma
uopće nije bilo nego da je izašla samo knjiga istog naslova, nema
šanse da bi se prodala u 35 tisuća primjeraka. Danas ljudi mnogo
više gledaju filmove nego što čitaju knjige, iako se iz godine u
godinu i broj posjetitelja kino-dvorana rapidno smanjuje. Ako
knjigu prodaš u tisuću primjeraka, možeš biti zadovoljan. Ako
snimiš art film dugih kadrova o društveno bitnoj temi i ako ti
film u ovoj zemlji pogleda tri tisuće ljudi – možeš biti
zadovoljan. Mala smo zemlja s još manje stanovnika. Dobro da itko
gleda filmove i čita knjige.
Dolazite na KaLibar bestiVal u Varaždin. Imamo hrpu bala
smeća pred gradom, ponekad u dijelovima grada smrdi zbog
obližnjih farma pilića, ali imamo lijepu arhitekturu i manjak
gužvi na cestama. Može li se Ličinin humor posložiti s tim
stvarima? Ili su šire nacionalne teme ipak još uvijek
inspirativnije?
Apsolutno! Svaka društveno bitna tema može se prikazati kroz
satiru ili bilo koji drugi žanr, a ne samo kroz, kako narod voli
reći, ‘tešku drametinu’. Stvar je u tome da ćeš žanrovskim filmom
u kina privući deset puta više ljudi, nego s teškom drametinom, a
govorit ćeš zapravo o istim stvarima.
Evo ti primjera s vašim smećem ispred grada. U festivalskom filmu
glavni bi junak bio neki aktivist koji bi pokušao upozoriti
gradske vlasti na veliki problem s otpadom. Uskoro bi upao u
probleme gradske birokracije i bio bi vrlo depresivan. U dugim
kadrovima sjedio bi sam samcat na smeću i razmišljao kako dalje.
Od smeća bi se smrtno razbolio i bio bi to tužan kraj zbog kojeg
bi film vjerojatno pobijedio na nekom od festivala autorskog
film.
U žanrovskom filmu vaš problem sa smećem najbolje bi se opisao
kroz ‘film katastrofe’. Gomila muha na smetlištu od udisanja
otpada razvija inteligenciju i golemi rojevi kreću napadati grad
i ljude. Iz naizgled bezizlazne situacije, stvar rješava naš
glavni junak, mladi znanstvenik koji radi na vremenskom stroju.
On se teleportira u prošlost kako bi spriječio odlaganje bala
smeća ispred grada i sretan je kraj. Prvi film gledat će malo
ljudi, ali on će dobiti pokoju nagradu na nekom od festivala.
Drugi film neće biti primljen na festivale, ali će ga u kinima
pogledati desetak puta više ljudi.
—
