U karanteni je izradio seriju od 40 radova trenutačno paralelno izloženih u Zagrebu i u Parizu, radi dan i noć, a kamioni neprestano dolaze k njemu u atelje po nove dostave...
Shakespeare je u vrijeme kuge napisao ‘Kralja
Leara’, Newton smislio infinitezimalni račun, pa
je po uzoru na njih i varaždinski umjetnik Nikola
Vudrag koronakrizu shvatio kao priliku.
Dva mjeseca zatvorio se u atelijer, nije sreo čovjeka, ali
napravio je niz skulptura ‘Muflona’ za Pelješac’, ‘Gerionovo
crveno govedo’, psa ‘Orthusa’, ‘Kerinejsku košutu’, započeo
raditi ‘Erimantskog vepra’, izradio tehničke nacrte za ‘Nemejskog
lava’. Svi iz ciklusa animalistike, viši od tri metra, kolekcija
posebna i umjetniku i kolekcionarima jer izrađena je u samo
jednom primjerku, kaže Vudrag, sve ‘da zasluži svoje mjesto na
Olimpu’.
No izradio je i nekoliko kovanica za HNB i Hrvatski novčarski
zavod te seriju od 40 radova trenutačno paralelno izloženih u
Zagrebu i u Parizu.
– Pridodamo li i činjenicu da sam dogovorio izlaganje u Baselu u
Švicarskoj i u dvije nove galerije u Francuskoj, mogli bismo reći
da sam potpuno iskoristio priliku. Što se tiče aktualne dvojne
izložbe, stvorila se idealna prilika za spajanje pariške galerije
s Francuskim institutom u Zagrebu. Obje strane ideju su
prihvatile i napravili smo izložbu iz iste serije radova s
prijenosom izložbi uživo iz oba grada. Naziv ‘La force qui va’
ili ‘Sila koja ide’, citat je iz drame Victora
Hugoa odabran zbog sile produkcije mojih radova u doba
COVID-19, ali i zbog jednog rada, Sizifa koji gura kamen gdje u
zrcalnoj refleksiji nije u borbi s kamenom već sa samim sobom –
govori Nikola Vudrag.
I u tom ciklusu posvećen je grčkoj mitologiji i filozofiji,
njegovom čestom motivu. Tehnički, to su radovi u formi slika koje
koriste kiparske principe. Materijali su drvo s pozlatom u
pozadini koja funkcionira kao kiparski aspekt svijetla, i hrđavi
Cor-Ten čelik kao sijena. Zajedno stvaraju naizgled apstraktnu
kompoziciju koju tek iz pravog kuta i prepoznate kao realističnu
formu.
– Konceptualno, filozofija stare grčke formirala je modernu
europsku misao, jezik, znanost, astronomiju, politiku, duh ovog
prostora. Smatram da smo danas previše odlutali u tehnološko
neobarbarstvo, vrijednosti mjerimo u ‘lajkovima’ i apstrakcijama
mimo realnosti, tako da u tim radovima nastojim podsjetiti ljude
na vremena u kojima su heroji hodali zemljom, kad se sa sudbinom
dalo dogovoriti, kad su titani držali svodove, ono herojsko doba
koje motivira čovjeka i potiče ga na više, jače, bolje… doba
kad je čovjek, a ne ‘lajk’ bio mjerilo stvari – veli pa na
pitanje što mu je u tako ludom rasporedu još u planu do kraja
godine, smije se i kaže da bi to i on volio znati.
– U zadnja tri tjedna uz Francusku proputovao sam i pola Hrvatske
s po dva sastanka dnevno tako da imam punu godinu za raditi u
ateljeu, bez slobodnog vremena. Moram isporučiti nekoliko većih
skulptura, spremam novu seriju metalnih reljefa za galeriju u
francuskom Nancy i jednu u Les Getsu, poznatom skijalištu blizu
talijansko-francusko-švicarskog tromeđa, pa predstavljanje u
Baselu. Ova izložba u Parizu bila je jako uspješna pa završavam i
neke narudžbe vezane uz nju. U međuvremenu me i ruska suradnica
iz Pariza postavila za ‘umjetničkog direktora’ u budućem
kulturnom multimedijalnom klubu u kojem ću se baviti postavima u
sklopu tog međunarodnog projekta – kaže Vudrag kod kojeg
ekonomske i umjetničke krize očito nema, radi od jutra do mraka,
a montaže skulptura usklađuje s uputama stožera civilne zaštite.
– Bio sam među prvima koji nakon COVID karantene izlaže u Parizu
i prvi koji izlaže u Carre galeriji ove godine, malo sam se bacio
u vatru. Naime, Pariz je turistički prazan, klijentela u smislu
dolazaka ‘uživo’ u galerije prepolovljena je, no zahvaljujući
dobroj medijskoj platformi Carre galerije i galeristici Amelie,
sve je prošlo odlično. Prilagodio sam se novim vremenima. Kad je
karantena, zatvaram se u atelje. Kad su otvorili međugradsko
kretanje, kamion za kamionom dolazio je do ateljea po isporuke –
govori kipar, ujedno i najmlađi premium umjetnik francuske
galerije Carre d’artistes, što ga je lansiralo na inozemno
tržište, a dogodilo se slučajno.
– S Paulom Banić, s kojom radim razne
projekte, planirao sam otići u Pariz na odmor, no šetnjom iz
galerije u galeriju plan se promijenio i završili smo s desetak
poslovnih ponuda. Odabrao sam Carre s obzirom na veličinu i
plasman umjetnika na tri kontinenta. Suradnja je dogovorena prvi
dan, par dana kasnije prodan je prvi rad, a tri mjeseca nakon
otvorili smo meni do sad najznačajniju parišku izložbu – veli
Vudrag, inače miljenik kolekcionara.
U godinu dana je, priča se, uspio prodati im 40 radova, što je
apsolutna rijetkost. Ispravlja nas, brojka je još veća.
– Radi se o nešto manje od stotinjak radova, no od najmanjeg
galerijskog formata do najvećeg, od 10 cm do 2,5 m. Uglavnom,
mistični svijet kolekcionara je divan, to su dragi ljudi koji
imaju lucidnost koju ja obožavam. Svi su, da se razumijemo,
veliki stručnjaci u svojim sektorima, a veže nas ljubav prema
radu i konceptima umjetnosti. Znaju što žele, razumijemo se i
stvar sama krene svojim tokom. Kad dođemo na istu ‘valnu dužinu’
lokacije nisu uopće bitne, već sam nekoliko puta sjedao u avion
do Dubrovnika, Budimpešte ili u Italiju samo da bi popili kavu i
prelistali portfolio – veli Vudrag od kojeg nećete dobiti tipičan
hrvatski odgovor umjetnika da od svojeg posla jedva spaja kraj s
krajem. To kaže, ni ne ovisi samo o umjetniku već o društvu koje
konzumira ili ne konzumira umjetnost.
– U Hrvatskoj umjetnost u općem smislu nije prioritet kućanstva
koje preživljava iz mjeseca u mjesec, no to je i stvar standarda,
kulture i tradicije. S druge strane, i ja sam spajao kraj s
krajem, birao između kruha ili željeza, a danas volim svoj život
jer sam tada sa zadnjim novcem odabrao kupiti željezo, a ne kruh.
Često se stvaralačka vatra izvrsnih umjetnika ugasi u
preživljavanju, to je tužan prizor. Taj put je strogo
individualan, neki nemaju prilike a bore se, neki imaju prilike a
sami ne žele. Sve je relativno – kaže i objašnjava da se uz sve
što mu se događa ne osjeća slavnim pa se neki dan začudio našavši
se u križaljci pod pojmom ‘glasoviti kipar’.
Važno mu je da ima željeza i da ljudi osjete ljubav prema
stvaranju koju osjeća i on. A željezo kao materijal u kojem radi
nije tu slučajno, ipak je on unuk varioca i kovača.
– Djed me naučio raditi, otac me naučio ne predati se, a ja sam
morao sam naučiti živjeti u svijetu između umjetničkog ludila i
realnog svijeta. Esencija svega je da je moj djed, varilac iz
Florijana Bobića, izjavio sličnu stvar koju je rekao i veliki
Joseph Beuys: ‘Došao si na život iz čina
ljubavi, pun života, nemoj ga potratiti, ispucaj sve iz sebe i
izađi prazan.’ Dao mi je u ruku elektrodu i htio da postanem
čarobnjak, naučio me misliti i rješavati tehničke probleme, a
nedjelje su bile za opću kulturu i lekcije stare škole.
Te 1989., iste godine i isti mjesec kad sam se rodio, on je
izašao iz bolnice poslije operacije pluća i živjeli smo svatko
svojih novih 18 godina. Umro je od raka pluća kojeg je dobio od
isparavanja i trovanja željezom, i tu sam noć odlučio koji ću
materijal topiti, variti i brusiti cijeli život sve dok iz te
željezne sirovine ne napravim plemenitu umjetničku kovinu. Zato
koristim Cor-Ten čelik, jedini kojem korozija koristi kao zaštita
od dubinskog propadanja – priča Vudrag čije je i obrazovanje bilo
sve samo ne obično, pa je prije no što je završio na Likovnoj
akademiji u Zagrebu, umalo postao i svećenikom.
Danas živi u intenzivnom sretnom braku s gospođom Umjetnost i
zaključuje:
– Prošli put kad sam probao otići na odmor dogodio se Pariz, ne
želi me odmor pa ne želim ni ja njega. Odmarat ću kad me više ne
bude, a do tad se treba ‘ispucati’. I ako netko kaže da je teško
biti umjetnik, možda je u pravu, ali samo to ignorirate, srušite
sve zidove pred sebom i živite ono što jeste.