Poezija Feride Duraković je, u tom smislu, ljubavna poezija. Ona govori o rastu kroz žaljenje zbog gubitka ljepote koju čovjek kroz život stvara.
Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Ljubav je riječ na koju se najčešće pomišlja kad govorimo o
poeziji, ali ona ne mora biti izraz emocije prema drugom biću.
Ljubav je ono što osjećamo kada nas boli život koji ide svojim, a
nama nepoznatim, tokom. Ljubav je sadržana u žaljenju koje taj
život sobom nosi kada se dogodi rat ili bilo šta drugo što će nas
doživotno promijeniti.
Poezija Feride Duraković je, u tom smislu, ljubavna poezija. Ona
govori o rastu kroz žaljenje zbog gubitka ljepote koju čovjek
kroz život stvara. Taj je rast utoliko veći što je veći gubitak.
Utoliko je korjenitija i promjena. Samo, neke promjene nikada
neće moći vratiti život na njegov početak. Promjena dovodi do
transformacije, a transformacija do novog oblika življenja. A ako
u svemu nema ljubavi, nema ni života.
Nestajanje domovine
Ne otvaraj… To ljubav kuca na vrata
Kao kiša u japanskim filmovima
Ko plače iza zida
Post scriptum:.
I ove, 2012. godine, u mojim mislima odvija se rat kroz koji
sam prošla od 1992. do 1995. godine. Ova pjesma još je jedan
način da, mimo ideologija, politika i novoformiranih ‘država’,
progovorim o tome da nema pravednog rata, da civili, u svakom
ratu, nemaju ništa osim ove pjesme, kojom se mogu pokriti ako
ih neko ponižava, tuče, muči, zatvara, ranjava ili ubija.
Civili – kolateralna šteta svakog rata i svih sukoba svih
vojski i svih ideologija na ovim prostorima, posebno
nacionalističkih.
Moja nana, koja je umrla 1995. godine, a rođena je 1911., kroz
svoj život preturila je tri rata: Prvi svjetski, Drugi
svjetski, i ovaj, ko zna koji balkanski. Moja majka, rođena
1930., doživjela je, i preživjela Drugi svjetski rat, i ovaj,
ko zna koji balkanski. Ja sam pregrmila ovaj, ko zna koji
balkanski.
Slijedimo li ove brojke i njihovu simboliku, moja kćer, rođena
1996. godine, neće doživjeti sudbinu žena u svojoj porodici. I
živjet će zdravo, sretno i dugovječno… Samo da zlo ne čuje.
Ferida Duraković diplomirala je književnost i
sh/hs jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku
poezije Bal po maskama objavila 1977. i za nju dobila
Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju
prvu knjigu mladog autora. Objavila, između ostalih, knjige
poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me
gledaju, Srce tame, Kao kiša u japanskim
filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret
otpora. Piše i knjige za djecu: Još jedna bajka o
ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda,
Vjetrov prijatelj, Ezopove basne, Mrak
čudak. Objavila knjige izabranih pjesama u Bugarskoj,
Italiji i SAD. Dobila nagradu Fund for Free Expression USA
1993, Nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write New England 1999,
Nagradu BH Radija 1 za najbolju radio igru 2015., te Nagradu za
najbolju priču za djecu manifestacije Ćopićevim stazama
djetinjstva 2018. Radila kao profesorica maternjeg jezika,
urednica u Domu mladih Skenderija, lektorica, a kao izvršna
direktorica PEN International – Centar u BiH radila od 1992. do
2013. godine, kad je umirovljena prije vremena. Živi s mužem,
kćerkom i četiri mačke u Sarajevu. Knjiga krakih proza Ne
lažem Tita mi upravo je u tiskari.