Suzana Matić svoju je statiku gradila na ljubavi. Ono što se ne može vidjeti okom, može se osjetiti u njenim stihovima.
Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
U pjesmi Rubber ring Morrissey pjeva o pjesmama koje su
nas doživotno obilježile. Koje su bile naš pojas za spašavanje,
uz koje smo proživljavali svoje najintimnije trenutke, čak i kad
su te pjesme bile potpuno lišene strasti. Pjesme koje ne
zaboravljamo nikad, čak ni kada ih nekoliko puta nadrastemo, kad
sve ono što su nam u nekom životnom trenutku značile prevaziđemo
nekoliko puta, sjetimo ih se jer su nas gradile, jer smo danas
ovo što jesmo, svi životi koje smo proživjeli. Jer su nas, u
nekom trenutku života, spasile od utapanja.
Reći da je o ljubavi sve već napisano značilo bi da smisao u
pisanju o ljubavi više ne treba ni tražiti. Ali, ta bi premisa
vrijedila samo kad bi se podrazumijevalo da je svaki čovjek
sazdan od istog materijala i da su statika i emocionalna
tektonika svakome od nas iste. Na svu sreću, različiti smo. Kao
što nas iskustvo kroz život gradi u nove ljude, tako u poeziji
nailazimo na potvrdu onoga što smo proživjeli, ili nađemo u njoj
smjernice za nova iskustva. Ili se samo poistovjetimo s nečijim i
osjetimo da nismo sami.
Suzana Matić svoju je statiku gradila na
ljubavi. Ono što se ne može vidjeti okom, može se osjetiti u
njenim stihovima. Ništa nije stalno i ništa nije sigurno, osim
spoznaje da ćemo se kad tad promijeniti, ali da do te promjene ne
dolazi pasivnošću, već da je ona obilježena burama i, prečesto,
preponama koje treba naučiti preskočiti. Nije lagodnost ono što
nas gradi. Važno je samo znati prepoznati dobrobiti promjene, a
onda je upotrijebiti u vlastitu korist. Možda tako da se ispiše
lijepa ljubavna poezija koju ćemo prepoznati kao svoju i kad je
nekoliko puta nadrastemo i postanemo svi životi koje smo
proživjeli.
dodira
donositelja
prehrane
kada se sretnu muškarac i žena
pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
kada se sretnu dva čovjeka
pobjeđuje koji je manje – čovjek
kada se sretnu dvije žene
pobjeđuje koja ima nevinije ruke
kada se sretnu stvarnost i san
gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i
ustreljiva
kada se sretnu dvije stvarnosti
to ne znam… ja još uvijek svim čulima tražim prvu
kad se sretnu dva sna
ne znam ni to… ja sam sanjala samo jedan
… nekada
kada se sretnu nebo i more
pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu
kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima
gubim (se) u krivim redovima i nagnutim slovima
kada se sretnu ptica i nebo
da, zemlja tu od početka nije imala šanse
kada se sretnu lice i odraz
i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć
ovdje
u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na
ekranu
kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i
jutro
izgubio je san i ljepota
… iz svake noći u samo moju noć
kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka
i nemojte mi sad o mostovima
kada se sretnu alfa i omega… stradao je materijal za
slojeviti grčki mit
kada se sretnu djevojčica i grčki mit… stradalo je
jedno odrastanje
… zauvijek
kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti,
pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo
ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti
sebe
ali svakako treba kupiti novi retrovizor
kada smo se sreli riječ muška i ja ženska
pobijedio je nemir na ničijoj zemlji
a primirje više nikad nije sklopljeno
kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom
pogledu
… dvaput
pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije
gubitnica
… ni jednom
kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja
pijetlova
izgubilo je prijateljstvo
kada se na uskom putu sretnu moje pjesme
pobjeđuje ona koja me najviše ranila
kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o
meni
koje su me zvale imenom
pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila
dorasla
kada se na svojim putovima koji nemaju veze s mojim
posrtanjima
sretnu samo pjesme
pobjeđuje ona koja je pjesma samo
pobjeđuje ona koja je samo pjesma
i premda se (u) životu nekad može činiti drukčije
jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski
sudac
moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi
bolje
a ja ću od sebe nevoljena
uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala
kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno
odraslih sretnu kamen i papir
pobijedit će papir
uvijek je tako bilo kažem
u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana
i ovim skorenih… neizlječivih
kada se sretnu kamen i papir
pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao
a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na
ovu…
na neku moju… o meni… ili pjesmu samo…
na živo mrtvo slovo na papiru
… na mene
verba volant, pjesme ostaju…
a kamenje leti još snažnije
da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga
meni je stalo kao nikome na svijetu
ali moje pobjede su uvijek bile drugačije;
ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim
stihom…
ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen
u sebe umotala
i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala
Suzana Matić (1970., Mainz) odrasla je i školovala se u
Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. Danju
radi kao projektantica. Noću piše.
Prvu knjigu Samosanacije, objavila je 2012.
godine.
2015. godine objavila je drugu knjigu: Koliko sam
puta okidala s boka.
2016. godine objavljuje knjigu poezije
Drugojačija.
2017. godine izašla joj je knjiga kratkih priča: Ne
naginji se unutra.
2019. godine objavljuje knjigu poezije Usnena
predaja.
Samosanacije su 2015. godine objavljene i u Beogradu.
U Rumunjskoj joj je 2017. godine izašla trojezična
zbirka poezije Poezii Alesee, u izdanju
Editure Pim.
Priče su joj objavljene u Večernjem listu, Zborniku
trećeg programa, Književnoj republici, Fantomuslobodete
Zborniku gornjogradskog književnog glasnika, a pjesme u
časopisima Poezija, Artikulacije i Zarez. Višekratno je
čitana u emisijama na Trećem programu Hrvatskog radija.
Tekstovi su joj prevedeni na engleski u časopisima
Relations i Underpass.