UREĐUJE: LIDIJA DEDUŠ

ŽELIMIR PERIŠ Širenje poetskog svemira i njegove nepoznanice

Periš ne piše iz prvog lica namećući svoju perspektivu nego iz pjesme u pjesmu mijenja uloge, ali propitkujući kroz te uloge druge pojedince propitkuje sebe i svoju, i uloge svakoga od nas...

Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Ako i nije istinito, dobro je smišljeno navodno je rekao
Giordano Bruno, koji je proširio Kopernikov heliocentrični sustav
i postavio viziju svemira kakav danas prihvaćamo. Ova njegova
rečenica bila mi je mi vodilja dok sam čitala Periševu zbirku
poezije jednostavnog i efektnog naziva X, u kojoj Periš svojim
promišljanjima daje poseban obol društvu u kojem živi,
stavljajući svoje lirske subjekte u najrazličitije uloge i
tragajući za odgovorima o društvenoj odgovornosti istovremeno
propitkujući svijest i odgovornost pojedinca kao kotačića koji
ima svoju malu, ali značajnu ulogu u pokretanju društvenog
mehanizma.

Periš ne piše iz prvog lica namećući svoju perspektivu nego iz
pjesme u pjesmu mijenja uloge, ali propitkujući kroz te uloge
druge pojedince propitkuje sebe i svoju, i uloge svakoga od nas:
kolika je, uistinu, naša važnost i moć preobrazbe društva
nabolje? I ako taka moć ne postoji, tko će nas spasiti, ako ne
naučimo spašavati sami sebe?

tko će nas spasiti
tko će nas spasiti, pitam, kad znam da to ne može ni isus, ni
premijer, ni europska unija, posebno ne
          njih troje
znam da previše očekujem od budućnosti, ali to mora da je ljudska
priroda, maštati o boljim
          vremenima a ništa ne činiti za
njih
sklon sam davati pretjeranu važnost neobičnim stvarima koje mi se
dogode, sklon sam nadati se
          čudu, gajim određenu slabost
prema nemogućim rješenjima
samozavaravanje mora da je ljudska izmišljotina, zaostavština
neke davne svađe, pitam se lažu li se i
          životinje
a zašto bi, životinje ne gledaju u zvijezde, ne očekuju pisma, ne
razmišljaju, na primjer, o mladoj
          dalmatinki osamljenoj tri
tisuće kilometara daleko od doma, životinjama nije stalo do toga
da
          budu zamijećene
samo čovjek može izmisliti prošlost, samo čovjek zna kakav je
okus falsifikata i kako surovo bridi
          ogorčenost
jezik prirode opire se takvim konstrukcijama, lakše je maštati o
prirodnim zakonima, na primjer, o 
          djeci koja napuštaju roditelje
lakše je poimati sunce nego ljudske odnose, to je zato jer je
sunce više od simbola, naša žuta zvijezda
          dijeljena je dobrobit svih pod
njom
važno je biti dio te zajednice, interakcija i socijalizacija su
nam upisani u krvi, predodređeni smo za
          čopor
možda bih trebao izaći, među ljude, kaže se, ali ovih dugih
kolovoških dana sklon sam ograditi se
          zidom od potmulih vjetrova i
dopustiti idejama da me zanesu
ova se pjesma tiče trenutaka kad mi nadire strah jer shvaćam da
je svijetu oko mene gore negoli
          meni u njemu
a imam li to pravo? empatija prema tuđim tragedijama manje je
izražena u društvu u kojem cvjeta
          prosperitet, time i
dekadencija
u tom smislu mi smo pobjednici, prvaci svijeta u sukobu interesa,
participativni gubitnici vremena i
          nade
a takve
tko će nas spasiti, pitam
hrče li vaš novi muž
hrče li vaš novi muž
kaže li – goni ga u pičku materinu zatvaraj taj prozor propuh
je!
pobjegne li mu – uh – kad ga bedrom okrzne sisata konobarica
diže li glas kad dokazuje, širi ruke i kaže: eto! eto!
ili je kao i mi samo usamljen
pomalo tužan, uglavnom odbačen
je li već zavolio, je li već zamrzio vaše mane
koji vam je nadimak dao
kad kaže – bože – gleda li u vas ili prema nebu
pjeva li kad ste blizu
ili je kao i mi, i sam pjesma
pomalo uspavana, potpuno izvjesna
nedjelja
nedjelja u kojoj nismo ustali iz kreveta, ili smo ustali samo
da se prebacimo na kauč
nedjelja u kojoj je suđe ostalo neoprano i polako dobilo
miris
zajedno s ostalim neizbačenim smećem, zajedno s nama koji smo
se gomilali u kutu kuhinje, na lođi
          ili pred vratima stana
nedjelja u kojoj sunce nije pobijedilo oblake, u kojoj jest
ili nije bilo kiše ali vrijeme je sigurno bilo
          loše
loše za bezvoljne, loše za voljne, loše za planove bilo koje
vrste
i biljke na prozoru se suše ove nedjelje, veš je neopeglan,
veš je neopran
telefon ne zvoni, mobitelu je ispražnjena baterija ili je
operater već isključio uslugu
u sobi je sumaglica, spoj dima i teških nedjeljnih uzdaha
kroz prozore ne vidimo, ništa ne dopire, nitko ne prekida
prazninu
na televiziji se izmjenjuju tuđe drame,
zamjeramo si što nitko ne promijeni program
što se nitko ne diže napraviti ručak, večeru ili bilo koji
drugi obrok
što smo lutke, modeli, papirnati ždralovi, prašina
što nemamo nijednu obavezu
što čim završi ova, počinje nova nedjelja
što nam je svaki dan neradni
jedna od manje erotičnih radnji
jedna o radnji koju je teže povezati s erotskim uzbuđenjem
jest čekanje u koloni vozila zaglavljenoj
          na nekoj aveniji u osam i
pedeset radnim radom
zamišljam tu ženu
ona već s prozora stana čeznutljivo gleda oblake
nada se kiši, kiša stvara gužve
a dan je sumnjivo siv
svatko ima pravo na sreću
kad zagrmi ona se strese
od ugode, očekivanja
oh, kakvo bi to bilo jutro
s neba pljušti, tramvaji prenapučeni djetničkom klasom
slavonska avenija rijeka automobila
možda se negdje tamo netko sudario
možda je grom pogodio semafor
neki će nervozno zatrubjeti
ona će snažnije stisnuti volan
osam i pedeset pet
svi će zakasniti
svi ćemo zakasniti
vidjevši to, učenici se začude: “kako umah smokva
usahnu!”
naš čovjek zna da se najslađe smokve
beru s grana koje su provirile iz kuhinjskih prozora
debla koje se probijaju kroz napukline nosivih zidova
korijenja utkanih duboko u podove dječjih soba
pjesnici bi rekli – to dječji snovi daju slad smokvama
naš čovjek manje misli o pjesmama
ali se neće libiti plinskom bocom
zatrti tuđe temelje
za malo čistog
smokvoljublja
(Iz zbirke “X”, Algoritam, 2016.)
nezapisana
slatka, slatka neodređenosti
koro stabla na koju možeš urezati sve što poželiš
pijesak u koji se možeš otisnuti
plima koju možeš namirisati, koja će ti otisak obrisati
mali cvjetovi i tanki konci
niti
tkanje svemira u kojem ćeš pomaknuti valove
poremetiti prostor
izmjestiti čestice
razotkriti zakone, uvjete uzorka i posljedica
biti taj uzrok!
biti ta posljedica!
biti sjena stvari koje nastaju
biti praznina iza stvari koje se raspadaju
samo biti
samo disati
plesati
smetati
sitna mrlja na asfaltu očekivanja
koščica u grlu dogovorenog morala
mutnja, smutnja
talas, žudnja
divna, divna upitnosti
slatka, slatka neodređenosti
budućnosti nezapisana

Želimir Periš (45) :Borbu protiv
provincijskih sindroma u književnosti vodio je s udrugom
Zadarski pisci i organizacijom festivala književnosti
KaLibar bestival u Zadru 2013.-2018.

Dosad je objavio sljedeće knjige:

Mučenice (2013), zbirku priča o rodnim
nepravdama;

– romane Mima i kvadratura duga (2014) i Mima
i vaše kćeri
(2015), mediteranoir cyber krimiće;

x (2016), zbirku političko-erotiziranih pjesama;

Žuti bog (2020), zbirku priča, pjesama i
fotografija s Maer i Perić

Mladenka kostonoga (2020), roman o vračari Gili.

Posebno je ponosan na društvenu igru Strašne žene
(2018).

Stalno je dostupan na: zelimir.peris@gmail.com

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije