'Jedna takva tankoćutna pjesnikinja je i Vanda Mikšić, čija je poezija toliko bliska životu, ljudskosti, sreći zbog postojanja, da se prstom može preći preko nje, kao preko konkretne, materijalne stvari...'
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Prava je šteta što ljudi ne pridaju pažnju onome što vide oko
sebe u bilo kojem trenutku i što to, viđeno, doživljeno, ne
zapišu, kao što ne zapišu ni osjećaj koji ih je pri tome pratio,
ako ga se uopće sjećaju. Većina, uglavnom, prolazi kroz život
brinući o predstojećim zadacima ili prošlim problemima, nema
vremena za detalje, nema potrebe razbijati glavu nepotrebnim
stvarima. Život čine posao, dom, briga o djeci i zdravlju
obitelji, i kad dođe kraj dana, odmor u prisvojenom i usklađenom
životnom prostoru, bez suvišnih pitanja i bez osvrtanja na
vrijeme koje je prošlo, osim ako ono nije usko vezano uz vrijeme
koje predstoji.
Srećom, postoje i ljudi koji prolaze kroz život osjećajući svaki
trenutak i prisvajajući ga, transformirajući ga, zatim, u riječi
koje će trajati i pružati ljepotu proživljenih trenutaka onima
koji budu spremni jednako tako osjećati kako prolaze kroz život
ne kao njegovi utopljenici, nego kao spasioci onoga što se, na
sreću ili radost, više nikad neće dogoditi.
Jedna takva tankoćutna pjesnikinja je i Vanda
Mikšić, čija je poezija toliko bliska životu,
ljudskosti, sreći zbog postojanja, da se prstom može preći preko
nje, kao preko konkretne, materijalne stvari, i da se može
opipati, a da je istovremeno taman toliko suptilna da se ne
nameće, nego pušta da bude prepoznata i nošena onima koji je
znaju prepoznati i prenositi.
Pred čitateljima su, u nastavku, pjesme i poetski fragmenti iz
tri objavljene zbirke. Ali ti se tekstovi, bez problema, mogu
promatrati i kao cjelina, jer ih nosi ista nježnost i isti
osjećaj da smo, u odnosu na veličinu svijeta, samo krhka bića
koja je lako pokolebati grubom riječju pa zašto bismo trošili
vrijeme na loša osjećanja ako riječi imaju moć proizvesti pamuk u
nama.
po dnu sijali smo amfore
sad sijemo ljude
2019.)
Zagreb, 2012.)
bacim se na leđa. Kada osjetim bol, pođem do kuhinje, iscijedim
naranču na vrelu ranu. Učas operem svoju kratku kosu samo da bih
se prisjetila kako se raspršuju kapljice zamahom duge i mokre
kose kroz zrak. Ili da bih čula mlaz vode. Istrčim na ulicu.
koraka lijevo, nekoliko desno. Iz torbe uzmem papirnatu maramicu
i zagrizem. Okrenem novi broj.
Izaberem tri zelene jabuke I. kategorije. Spremim ih u prozirnu
plastičnu vrećicu i spustim na vagu. Potom se polako stanem
vrtjeti oko svoje osi, kao sufi, isprva polako, zatim sve brže i
brže i brže.
vode, u njoj pliva jabuka. Stopalima stanem na rubove posude i
čekam trenutak najveće krhkosti, najsuptilnijeg proloma.
čašu, hranu, vodu. Zagrizem u kruh i ostavim. Zagrizem u jaje i
ostavim. Zagrizem u kolač i ostavim.
Zagreb, 2015.)
Vanda Mikšić – biografija
Vanda Mikšić pjesnikinja je, prevoditeljica, profesorica i
znanstvenica. Predaje na Odjelu za francuske i frankofonske
studije Sveučilišta u Zadru. Članica je uredništva časopisa
Tema, kao i suurednica biblioteke Domaine croate/Poésie pri
francuskoj izdavačkoj kući L´Ollave. Poeziju objavljuje u
domaćoj i stranoj periodici. Objavila je tri knjige pjesama i
poetskih proza: Diši kroz masku, diši normalno (2012),
Fragmenti o bacanju kamena (2015) i Moglo bi sve biti (2019).
Poeziju piše i na francuskom (Des transports, sa Jeanom de
Breyneom, 2019); pjesme su joj prevođene na francuski,
makedonski i turski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog
prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija,
filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i
hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Višestruko je
nagrađivana za svoj prevodilački rad.