Njezin projekt, serija 'Tinika', ovih je dana dobio već drugu nagradu.
Julia Klier mlada je hrvatska, odnosno
ludbreško-varaždinska redateljica, s njemačkom adresom. Njezin je
najnoviji projekt serija “Tinika” ovih je dana
nagrađen na renomiranom studentskom filmskom festivalu u
Potsdamu, a scenarij za tu intrigantnu seriju, koja je trenutačno
u pretprodukciji, ranije ove godine odnio je i prestižnu nagradu
UFA Fiction.
Što nam možete otkriti o seriji “Tinika”?
“Tinika” je “coming of age” drama prožeta elementima trilera,
smještena u fiktivno selo Kresnicu, u ruralnom Hrvatskom zagorju.
Serija opisuje odrastanje djevojčice Valentine, odnosno jedno
vruće i mučno ljeto kad je ona na prijelazu iz osnovne u srednju
školu. Mršava i androgina, napokon se želi razviti u ženu, ni ne
sluteći što je ta promjena značila za njezinu stariju sestru
Klaru, seosku ljepoticu i svojevrsni femme fatale.
Radnja “Tinike”, navodi se, nadahnuta je stvarnim događajima u
Hrvatskom zagorju. Na koje se događaje referira i što vas je
nagnalo da istražujete tu mračnu temu?
Unatoč bogatom kulturnom naslijeđu, područje sjeverozapadne
Hrvatske, na kojem sam odrasla, ostaje prilično neistraženo u
recentnoj domaćoj kinematografiji. Usto, oduvijek su me
privlačili fantastični svjetovi Ivane Brlić Mažuranić, čije su me
folklorističke priče i bajke fascinirale u djetinjstvu, a kasnije
probudile interes prema slavenskoj mitologiji. Odrasla sam u
ateističkoj obitelji u kojoj vladaju racionalnost i znanstvena
načela, a s religijom sam se prvi put susrela na satovima
vjeronauka u osnovnoj školi. Osim zanimljivih didaktičkih
pripovijesti koje sam rado pretvarala u crteže, iznimno me se
dojmila spoznaja o višoj sili koja me promatra i odlučuje o mojoj
sudbini. Želim istražiti zašto je ritualno poštivanje prastarih
pravila cjenjenije od iskonske težnje prema boljitku i poštivanju
drugog, što bi trebale biti suštinske vrijednosti gotovo svake
religije. U kontekst satkan od svih ovih elemenata odlučila sam
postaviti priču inspiriranu nečim što sam još kao dijete čula, a
na ekstreman način progovara o položaju žene u današnjem društvu.
Ranih devedesetih oba moja roditelja radila su na Županijskom
sudu u Varaždinu, gdje su se susreli s užasnim slučajem, no
detalje o njemu još ne bih voljela otkriti.
Serija je nagrađena i na festivalu u Potsdamu, a osvojila je i
prvu nagradu UFA Fiction. Što za vas znače te nagrade?
Vrlo sam introspektivna i samokritična osoba ovisna o izvanjskoj
potvrdi, što govori da jako volim, štoviše trebam nagrade.
Stajališta sam da i u umjetničkom izražaju postoji dovoljno
formalnih kriterija za relativno objektivnu prosudbu kvalitete,
no vjerujem da je recepcija publike, njihova mentalna i emotivna
povezanost s djelom, presudna. Ove konkretne nagrade dokazuju
moju konkurentnost na njemačkom tržištu, zahvaljujući kojoj
dobivam poslovne ponude.
Što vas je prvo privuklo filmu i kako je tekao vaš filmski
put?
Moja vokacija je izbacivanje svoje nutrine na površinu. Pisanje i
režija jedini su zanati pomoću kojih je znam oblikovati u
smislenu cjelinu. Moj filmsko-kazališni put bilo je crpljenje
resursa iz blagonaklonih pojedinaca, nepretencioznih talenata i
istinskih intelektualaca, u neprestanoj borbi s elitizmom,
nepotizmom i mizoginijom te drugim univerzalnim problemima koje
mnogi profesionalci osuđuju u svojoj fikciji, no prakticiraju u
stvarnosti. Nedostatak grubosti, koja mi apsolutno nije
imanentna, te osjetljivost kao pokazatelj slabosti, često su me
priječili da uopće probam ostvariti autoritet zasnovan na znanju
i stručnosti. Pregršt negativnih iskustava osnažio me da danas,
kao 30-godišnjakinja, učim vjerovati sebi.
Akademiju ste završili u Sarajevu, no trenutačno ste na studiju
na Internationale Filmschule Köln. Kako ste se odlučili na korak
nastavka školovanja u Njemačkoj? Planirate li se vratiti?
Nedostatak prilika u Hrvatskoj i niz nepravdi koje su me pogađale
osobno odveli su me na rub letargije i cinizma te sam shvatila da
nitko drugi nije odgovoran za moj život, nego ja. Morala sam
radikalno promijeniti tijek svoje karijere kako bih vratila
plamen koji je godinama samo tinjao. Nakon završenog mastera u
pisanju za serije na Internationale Filmschule Köln, odlučila sam
upisati tromjesečni intenzivni program usavršavanja, Eureka
Series, na Series Mania Institutu u Lilleu. Intrigiraju me teme
iz neposredne okoline u kojoj sam odrasla i želim kreirati
kvalitetne sadržaje koji progovaraju o mom podneblju na mom
materinskom jeziku. Nažalost, kao pripadnica malog naroda,
prilično beznačajnog u globalnoj igri brojeva, i relativna
potražnja je mala. Stoga planiram nastaviti raditi
internacionalno, paralelno tražeći prostor za svoje hrvatske
projekte.
Kako biste usporedili iskustva umjetničkog, točnije rada na filmu
u tri države u kojima ste živjeli – BiH, Hrvatskoj i Njemačkoj?
Koliko je mladom filmašu ili filmašici teže, ili jednostavnije,
uspjeti u zemlji poput Njemačke?
Bosanskohercegovačka kinematografija je bez obzira na minimalnu
produkciju iznimno uspješna, zbog čega mi je neopisivo drago što
sam u danim mogućnostima učila od najboljih. S druge pak strane,
Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu u doba mog studiranja
uopće nije ulagala u vidljivost, što znači da je nebrojeno mnogo
barem korektnih, ako ne i odličnih studentskih radova palo u
zaborav. U Njemačkoj je velika konkurencija, međutim filmske
škole od starta ulažu u prosperitet svojih studenata. Nakon
diplome čekaju ih potpore i staževi i svatko tko uloži dovoljno
truda, može uspjeti. Nažalost, u BiH i Hrvatskoj mnogi nikad ni
ne dobiju priliku.