Iznimno velik interes vlada za ovom knjigom, pitko pripovjedanje približilo je povijesnu temu širokom krugu čitatelja.
Predstavljanje knjige ‘Zidine u šumi’, autora Petra
Babića, održano proteklih dana u Varaždinu, privuklo je
u palaču Herzer zaista veliki broj znatiželjnika. Razlog tome
vjerojatno bi se mogao tražiti u dobro pogođenoj temi – a riječ
je o srednjovjekovnim utvrdama na južnim padinama Ivanščice, koje
su česta omiljena odredišta brojnih planinara i ljubitelja
prirode – ali i u pristupačnom stilu pisanja i dobro odmjerenom
odnosu između stručnih podataka i dijelova teksta bližih širem
čitateljstvu.
Petar Babić profesor je povijesti, engleskog jezika i
književnosti, ali ne samo to. Također je spašavatelj u Hrvatskoj
gorskoj službi spašavanja – stanica Varaždin, zaljubljenik u
prirodu, a mnogi ga znaju i kao glazbenika. Knjiga ‘Zidine u
šumi’ na neki način povezuje njegovu struku s njegovim hobijem i
strašću, dakle povijest s planinarenjem odnosno boravkom u
prirodi. Korijeni nastanka knjige sežu još u vrijeme kada je
Babić završavao fakultet. Naime, ovaj je materijal nadogradnja
njegova diplomskog rada.
Diplomski rad o zidinama
– Moj diplomski rad bavio se tom temom, no ova knjiga ipak je
ponešto drukčija. Daleko je šira od diplomskog rada te je pisana
drukčijim jezikom. U njoj nema znanstvenog žargona, jer cilj je
bio učiniti je što razumljivijom čitateljima izvan struke.
Željeli smo ovu temu predstaviti široj publici, a da istovremeno
pokrijemo sve ono što struka traži od ovakvog izdanja – rekao je
Babić u intervjuu s Andrejom Žigić Dolenec u emisiji Aktualac.
Srednjovjekovne fortifikacije na južnim padinama Ivanščice dobro
su poznate planinarima, no ova ih knjiga približava još više.
– Sreća nas stanovnika ovih krajeva u tome je što imamo ovakvu
povijesnu baštinu, što imamo tako nešto prisutno u prirodnom
kontekstu naše najveće planine. To možda nije jedinstvena
situacija, ali je posebna i odlična – smatra Babić i dodaje da mu
se čini da tome pridajemo premalo pozornosti. Ova knjiga jedan je
korak prema promijeni takvog stanja.
Ivanščica kao prirodni bedem
Utvrde o kojima Babić piše građene su u razvijenom i kasnom
srednjem vijeku.
– Ugrubo je riječ o početku 13. stoljeća. Radi se o
fortifikacijskom sustavu koji je nastao nakon prve provale
Tatara. U bijegu pred njima Bela IV. je shvatio da oni ne mogu
lako osvojiti utvrđene gradove na visini. Stoga su odlučili jedan
prirodni bedem, kakav je Ivanščica, koja je dugačka oko 40 do 50
kilometara, jednostavno pojačati fortifikacijama. Time je
dobivena neka vrsta neprobojnosti. Južna Ivanščica mnogo je
razvedenija od sjeverne, padine su joj blaže, i na mnogo mjesta
moguća je vizualna komunikacija između tih točaka. Kad utvrde
promatramo kao sustav, to je jedna zatvorena cjelina i jedan
zgodan detalj – opisuje Babić.
(Foto: Krešimir Stančić)
Od Pustog Lobora do Grebengrada
Čak postoji i planinarska staza koja prati te gradove, napominje.
– Sustav utvrda počinje na zapadnoj strani s Pustim Loborom,
zatim slijedi Oštrc, pa Belec, i to na mjestu gdje je Ivanščica
najšira, niz se nastavlja na Židovinu, gdje je ostala samo rupa u
zemlji s nekoliko zidova, i odakle se vizualno može komunicirati
s Milengradom, koji je “maneken” tih utvrda, najfotografiranija
od njih. Dotakli smo se i Gotalovca; to je jedna od najvećih
utvrda, no danas nema ništa od nje, ni jedan kamen. Završavamo s
Grebengradom – nabraja.
(Foto: Krešimir Stančić)
Suradnja s Državnim arhivom Varaždin
Tom je nizu utvrda u knjizi dan povijesni i geografski kontekst.
Postignut je dobar balans između atraktivnih fotografija i
teksta, a ton i jezik pisanja prilagođen je široj publici.
– Knjiga sadrži dovoljno faktografskih podataka da zadovolji
struku, a istovremeno ima i dovoljno opisa putova kojima se
lokalitetima može pristupiti i što se sve može vidjeti, što bi
trebalo zadovoljiti laike. Te dvije stvari smo fizički odvojili u
poglavljima, kako bi čitateljima snalaženje bilo lakše, ovisno o
afinitetima.
Partner Petru Babiću u izdanju ove knjige bio je Državni arhiv
Varaždin.
– Kad sam počeo istraživati za diplomski rad, prva postaja bila
mi je Knjižnica. Međutim, tamo nije baš bilo dovoljno literature
i oni su mi sami predložili da pokušam u Državnom arhivu. Vrata
mi je otvorio Kruno Sudec; kad sam mu rekao što
me zanima, on se počeo smijati i uveo me u njihovu čitaonicu.
Ispalo je da je baš toga dana iz tiskare stigla knjiga ‘Milengrad
– zagonetna utvrda’, knjiga kojom je počeo niz izdanja o
srednjovjekovnim utvrdama u tri sjeverne županije, u izdanju
Državnog arhiva Varaždin. I ja sam tako toga dana kupio prvi
primjerak. Kruno je imao dosta toga već spremnoga, mogao mi je
mnogo pomoći oko istraživanja. Tako sam završio svoj rad, a Kruno
je na kraju bio i glavni urednik ‘Zidina u šumi’ – prisjeća se
Babić prvog kontakta s djelatnicima Državnog arhiva.
(Foto: Nikola Podhraški)
Česti odlasci na teren
S vremenom nastala je ideja da bi ova knjiga koja je sada
ugledala svjetlo dana mogla biti logičan nastavak te
edicije.
– Jer sljedeće godine izašla je ‘Konjščina’, arhiv je bio partner
i na knjizi ‘Burg Paka’ Marine Šimek, koja je
isto relativno nedavno izašla. Zaključili smo da bi ovo bio dobar
nastavak, ali više kao vodič koji ne cilja samo povjesničarsku
publiku, već dosta širu – objašnjava.
Osim proučavanja pisane građe, bilo je potrebno često obilaziti
teren.
– Išli smo na teren više puta, bilo je to potrebno najviše zbog
fotografija. U knjizi je korišten fond Državnog arhiva Varaždin,
primarno fond obitelji Erdödy, zatim fond obitelji Gotal kojeg je
pripremila Karmen Levanić, te preslika
najstarije isprave u Državnom arhivu Varaždin, povelje Andrije
II. iz 1209., kojom Varaždin dobiva status slobodnog kraljevskog
grada. U njoj se spominje i Grebengrad kao posjed.
Grafike Milana Šenoe
Osim toga, korištena je i građa Hrvatskog državnog arhiva.
– Možda najzanimljivije su grafike Milana Šenoe.
Riječ je o najstarijem sinu Augusta Šenoe, koji je krajem 1880-ih
upisao studij povijesti i geografije i kao brucoš obilazio te
utvrde i crtao ih. One odlično pokazuju što je zub vremena učinio
utvrdama u tih 130 godina. Ovo je također prvi puta da su grafike
objavljene u tiskanom obliku – otkriva jednu ekskluzivu vezanu uz
izdanje.
(Grafika: Milan Šenoa, Hrvatski državni arhiv)
Legende vezane uz tursku opsadu
U vezi dvoraca ili utvrda nije neobično da postoje razne legende.
Tako je i u ovome slučaju. Babić ukazuje na to da nije rijetkost
da se iste ili slične legende vežu uz više lokaliteta.
– Česta legenda vezana je uz opsadu Turaka, gdje stanovnici
utvrde praktički ostaju bez zaliha i onda svoje zadnje zalihe
bacaju pred Turke. U jednoj varijanti te legende uzeli su janjeću
kožu napunjenu pšeničnim zrnima, u drugoj varijanti napunili su
je heljdinim zrnima i bacili pred Turke. I onda su Turci
pomislili kako ovi očigledno ne oskudijevaju ničime i povukli se.
Nešto slično je to legendi s Picokima…
Od Gotalovca nije ostalo ništa
Najzanimljivije na terenu bilo je u Gotalovcu, ističe Babić, iako
tamo od nekadašnje utvrde nema više – ničega.
– Postoji fotografija iz 1920-ih i jedna sa samog kraja 19.
stoljeća. Pokušali smo na temelju nje identificirati poziciju,
koristili smo i dron. Imali smo ideju gdje bi to bilo, ali nikako
da sve to povežemo. U jednom trenutku su lokalni stanovnici došli
do nas i pitali što radimo. Ispalo je da su se mnogi od njih,
koji su sada u trećoj životnoj dobi, kao djeca igrali u ostacima
toga dvorca. Nekoliko njih je reklo da se u podrum moglo ući kroz
pukotinu u stropu i da su unutra bili boltani stropovi i ogromne
drvene bačve, ali da se to sve urušilo. Pokazali su nam mjesto
gdje je stajao taj dvorac i otprilike je to mjesto na koje smo i
mi ciljali. Pokazali su nam zadnji ostatak utvrde, jedan zid
preko puta ceste, gdje su zapravo bile gospodarske zgrade. Na
brijegu iznad našli smo kuću koja je građena u dvije etaže, a
donja etaža evidentno je građena materijalom iz dvorca. Vidi se
to iz materijala i načina obrade kamena. Međutim, koga god smo
pitali, nitko nam nije znao točno reći kad je točno ta kuća
građena. Neko vrijeme nam je trebalo da otkrijemo tko je mogući
vlasnik, ali nitko nije znao reći točno kada je građena. Najbliža
informacija je sredina 20. stoljeća – iznio je autor jedan od
detalja s terena.
Ima prostora za konzervaciju
Za utvrde o kojima piše Babić kaže da su dosta istražene. Rađena
su arheološka istraživanja i sondiranja kod većine njih.
– Tako da mi zapravo povjesničarskom i arheološkom literaturom ne
oskudijevamo. Sigurno da ima još mjesta za istraživanje, ali još
više ima za konzervaciju – smatra autor.
(Foto: Nikola Podhraški)
I to je bila, kaže, jedna od ideja – potaknuti institucije da se
malo intenzivnije pozabave konzervacijom.
– Ima nekih detalja koji su vrlo osjetljivi. Jedan dobar potres i
ostajemo bez nečega vrijednog. S druge strane, željeli smo
javnosti reći ne samo da sve to postoji, već da je riječ o
delikatnim lokalitetima, gdje vrijede ipak neka pravila
ponašanja.
Turistički potencijal, ali oprezno
Utvrde imaju i turistički potencijal, ali, upozorava Babić,
pritom valja biti oprezan.
– Trend boravka na otvorenom u zadnjih deset godina u velikom je
porastu; od planinarenja do gorskog trčanja, gorskog biciklizma,
paraglidinga, raznih vrsta penjanja, pa čak do motornih vozila
koji se kreću po brdu. Ono što je bitno razlučiti je potencijal
moguće posjete takvom lokalitetu i gdje je granica da taj
delikatan balans ne narušimo, i tu u priču ulazi konzervacija.
Imamo odličan primjer konzervacije na Čanjevu, na Paki, na
Velikom Kalniku i trenutno na Milengradu i Grebengradu. Nadam se
da će se taj trend nastaviti – kaže Babić.
(Foto: Kruno Sudec)
Na predstavljanju knjige u Varaždinu uz autora su govorili i
Damir Hrelja, ravnatelj Državnog arhiva
Varaždin, zatim Marina Šimek, arheologinja i
autorica jednog od predgovora, te Dubravko
Šincek, predsjednik Planinarskog društva ‘Ravna gora’,
koji je autor drugog predgovora. Babić ističe zadovoljstvo
partnerstvom s Državnim arhivom.
Napisati knjigu nije ni pola posla
– Ispalo je da napisati tekst za knjigu, i da on bude dobar, nije
ni polovica posla i rada na knjizi. Sve ono što je slijedilo bilo
je daleko izazovnije i teže. Imao sam sreće što sam imao partnera
kakav je Državni arhiv, gdje rade ljudi koji imaju veliko
iskustvo u cijelom procesu – zahvalan je Babić.
Naposljetku, poseban naglasak stavio je na fotografije, čiji su
autori Kruno Sudec, Nikola Podhraški
i Krešimir Stančić.
– Imao sam sreće i s odabirom partnera za fotografije. One
dodatno, i nemjerljivo, podižu kvalitetu knjige – kaže Petar
Babić.
Knjiga ‘Zidine u šumi’ može se kupiti u Državnom arhivu u
Varaždinu i na webstranici Arhiva.