U posljednje vrijeme jedna od glavnih tema jest odlazak hrvatskog stanovništva na rad u inozemstvo. I dok oni koji su na vlasti govore kako se trude zadržati mlade, u isto vrijeme sve ih više odlazi u potrazi za boljim poslom. Upravo to odlučio je i 28-godišnji Marinko Levatić, koji je 2015. godine iz Varaždina otišao u Irsku.
– U Hrvatskoj sam konobario devet godina, a s vremenom sam dobio želju za promjenom posla kako bih mogao samom sebi osigurati financijsku stabilnost – započeo je priču Marinko kojem je jedan događaj bio ‘kap koja je prelila čašu’.
– Jedan od razloga koji je bitno utjecao na moju odluku jest ovrha od 3000 kuna koja mi je sjela na račun nakon što nisam platio dva računa za mobitel. S obzirom da sam u Varaždinu iznajmljivo stan, gotovo sam završio na ulici jer nisam imao novac za stanarinu. U tom trenutku mi je pomogao prijatelj, jedva sam se ‘iščupao’ iz te situacije – opisao je Marinko.
‘Došlo je vrijeme za obrat!’
Iako je, kaže, uglavnom imao dobre poslodavce, shvatio je kako se financijski gotovo uvijek ‘vrtio u krug’.
– Od 18. godine sam živio u kojekavim stanovima, izdvajao gotovo pola plaće za stanarinu, tako da me to sve više počelo frustrirati i shvatio sam da nešto moram promijeniti. Došlo je vrijeme za obrat!
Marinko je tada odlučio otići u Irsku, točnije, Cork, gdje je stigao u listopadu 2015. godine.
– Odluka je pala na Cork zbog blaže klime u odnosu na ostatak Irske, nižih cijena najma u odnosu na Dublin, ali i solidne ponude poslova. To je multikultularan grad s otprilike 200 000 stanovnika, sa živahnim centrom koji je uvijek pun ljudi, uličnih svirača, shopping centara, restorana, pubova.
Tamo je, kaže, stigao naoružan pozitivom, upornošću i brdom informacija.
– Uoči odlaska sam se informirao o životu u Irskoj, a iako sam tad loše poznavao engleski, imao sam sreću da su u Corku bili moji prijatelji iz Varaždina koji su mi u početku uvelike pomogli.
Nema podjela na ‘društvene slojeve’
Marinko trenutno radi kao dostavljač hrane i zasad je veoma zadovoljan.
– Moj je posao pokupiti hranu u jednom od četrdesetak restorana od kojih dostavljamo hranu, sve se plaća internetski, tako da nemam kontakt s cashom, već dostavim narudžbu od točke A do točke B. Jednostavno, kao i većina toga u Irskoj. U toj kompaniji sam self-employed (samozaposlen), što mi daje puno prostora da se svako malo nagradim nekim putovanjem.
Sviđa mu se, dodaje, što se uz samodisciplinu može znatno uštedjeti, tako da putovanja nisu preveliki luksuz.
Na život u Irskoj se odlično priviknuo.
– Irci su uvijek nasmiješeni, spremni za komunikaciju onako ‘na blef’. Vode aktivan društevni život, godine nisu nikakva prepreka, a nedjelja je njihov dan kad je većina u pubovima. Radišan su i opušten narod. Primjetio sam da nisu previše štedljivi, ali opet si mogu priuštiti jako puno.
Ono što mu se najviše sviđa jest da su neopterećeni klasifikacijama ljudi na temelju završenog zanimanja ili onoga što netko radi.
– Ovdje nema toliko podjela u ‘društvene slojeve’ što mi se posebno sviđa, osjeća se velika doza humanosti. Sasvim je normalno pozdravljati se na ulici sa strancima ili sjediti s nepoznatim ljudima na kavi. Dojmljivo mi je i to kako su se nedavno Irci pobunili. Na ulicama Dublina okupilo se oko 90 tisuća ljudi koji su se borili za neplaćanje vode uz parolu ‘Voda je naše ljudsko pravo, tražimo ukidanje plaćanja vode!’. To je rezultiralo time da više ne plaćaju tu komunaliju.
O povratku, kaže, zasad ne razmišlja.
– U Hrvatsku bih se vratio kad bih primjetio da se donose konkretnije i pametnije odluke, a mislim da bi se u tom slučaju vratio i velik broj drugih Hrvata koji su otišli u inozemstvo. Zasad smatram kako ću se u Hrvatsku možda vratiti tek u starosti, smatram kako sam donio ispravnu odluku što sam otišao ovdje – zaključio je Marinko.
