Drugu najmnogoljudniju zemlju na svijetu, s više od milijardu stanovnika, dramatične prirode, bogate kulture i duge povijesti, doma mnogih religija, joge, meditacije, ali i zemlje u kojoj je izražena razlika siromašnih i bogatih i u kojoj su ljudi raspoređeni po kastama, Varaždinka Kristina Šoštar željela je posjetiti oduvijek. Riječ je, naravno, o Indiji, a priliku da barem dijelom istraži tu ogromnu azijsku zemlju, Kristina je dobila u siječnju ove godine.
– Prijateljica Kristina je dobila priliku volontirati u jednoj dječjoj bolnici u indijskom gradu Raipuru. Pozvala je mene i zajedničku prijateljicu Dolores da joj se pridružimo, a budući da se bavim jogom, volim putovati i istraživati zemlje na netipične načine, odnosno izvan turističkih ruta, odmah sam pristala – ispričala je Kristina.
Bolnica u obliku srca i dvogodišnji Mohammad
Pronašla je i kupila jeftiniju avionsku kartu i s dvije prijateljice stupila na indijsko tlo u siječnju. Let iz Zagreba preko Dohe i New Delhija do Raipura koji se nalazi u centralnoj Indiji trajao je 24 sata. Na aerodromu ih je dočekala pratnja koja je tri Varaždinke odvela do bolničkog kompleksa gdje su bile smještene i volontirale sljedećih 18 dana. Dječja kardiokirurška bolnica u Raipuru izgrađena je prije pet godina i sve u njoj posvećeno je srcu i liječenju srca.
– Bolnica je čak i izgrađena u obliku srca. Zdravstvo u Indiji nije besplatno, no liječenje u kardiokirurškoj bolnici u Raipuru jest. Liječenje u njoj dostupno je svima, bez obzira na kastu, boju kože, seksualnu orijentaciju, religiju ili državu. Bolesnici u bolnicu pristižu čak iz Bangladeša, Nepala ili nekih afričkih država i to 24 sata dnevno – priča Kristina.
U fokusu su djeca s urođenim srčanim manama, od novorođenih do starosti od osamnaest godina.
– Uvjeti u bolnici su odlični. Malim bolesnicima, ali i njihovim roditeljima osigurani su besplatni smještaj i hrana, a bolničko osoblje i liječnici pokušavaju obavljati svoj posao bez previše stresa. To osjećaju i mali bolesnici kojima osoblje također pokušava prouzročiti čim manje stresa pa su prilikom buđenja iz narkoze nakon operacije njihove majke i očevi kraj njihovih kreveta. Liječnici su naime primijetili da se djeca brže oporavljaju i treba im manje sedativa ako je kraj njih nakon operacije roditelj. Što je i logično – ocijenila je Kristina.
Kristina je sa dvije prijateljice u bolnici u Raipuru provodila kreativne terapijske radionice za djecu, a potom i bolničko osoblje i studente medicine. Odlazila je i na intenzivni odjel igrati se s bolesnom djecom, a poklonila im je i slikovnice na hrvatskom jeziku. Ističe da jezik nije bio problem.
– Sporazumijevala sam se s djecom osmijehom, dodirom, gestama i igrom.
U 18 dana koliko je boravila u Raipuru, Kristina je uspjela uspostaviti posebni odnos s jednom indijskom obitelji.
– Osvojio me osmijeh dvogodišnjeg dječaka Mohammada Amina iz Indije. On se meni toliko radovao i smijao što zbog mojih grimasa tijekom igre, što zbog neobične plave kose, bijele puti i moje visine. Bila je to ljubav na prvi pogled. Inače nisam magnet za djecu, sama nemam djecu, ali s njim nije bilo nikakvih barijera u komunikaciji. Još uvijek razmjenjujem fotografije s njegovim roditeljima, a ako će im trebati pomoć oko njegovog liječenja, školovanja, spremna sam uskočiti – ističe Kristina.
Raipur
Raipur je tipični indijski grad gdje na cestama vlada kaos, barem iz europske perspektive.
– Krave i psi slobodno šeću, jedu i obavljaju nuždu na cesti. Ljudi tamo doslovno žive na cesti. Rade, druže se, svađaju… Uz sve to, promet je zaista intenzivan i na cesti jure auti, motori, rikše, no Indijci nisu nervozni. Naravno, smeće je svugdje.
No, taj kaos nije previše šokirao Kristinu.
– U Indiju sam otputovala bez ikakvih predrasuda. Ako putuješ negdje s otvorenim srcem i umom, onda i bez problema prihvaćaš tuđu kulturu, običaje i podneblje. Neugodnije mi je bilo kad smo bile glavne atrakcije na ulici. Većina stanovnika Raipura nikad u svom životu nije vidjela bjelkinje, svi su nas gledali i željeli okinuti selfie s nama. Čak je i osoblje u bolnici bilo počašćeno što smo mi, Europljanke, došle besplatno raditi u njihovu bolnicu – ističe Kristina.
Varanasi
Kristina je posjetila i Varanasi, najsvetiji hinduski grad. Nalazi se na sjeverozapadu Indije, na rijeci Ganges i jedan je od najstarijih stalno nastanjenih gradova svijeta.
– Pet dana u Varanasiju provela sam uz rijeku Ganges. Na obali rijeke obavlja se sve – od različitih obreda, spaljivanja mrtvih do vjenčanja. Na gatovima uz rijeku poslagano je tisuće stepenica koje vode do visokih zgrada. Među zgradama isprepliću se uske uličice u kojima ima doslovno svega – krava, pasa, majmuna, papiga i, naravno, smeća. Postoji u Varanasiju nekakvo komunalno poduzeće, ali kante za smeće – ne! Otpad odlažu jednostavno na kraju ulice.
Rijeka Ganges za Indijce je sveta rijeka koja, smatraju, čisti njihove grijehe i pomaže im u sljedećoj reinkarnaciji. U Varanasiju spale do 40 tisuća tijela godišnje.
– Spaljivanje uz rijeku Ganges za Indijce je čast i svima je drago da pokojnika imaju priliku pozdraviti na taj način. Pokojnika nose na nosilima ispletenim od bambusa, umotanog u bijelu plahtu i obučenog u šarene indijske tkanine. Posipan je s cvijećem i ukrašen najvrednijim nakitom. Sam ritual spaljivanja traje 3 do 5 sati.
Nezaobilazne pojave na obalama rijeke Ganges su i jogiji.
– Jogiji su tamo instalirani. Većina njih vjerojatno jesu svećenici kojima se možeš obratiti da ti naprave neki obred ili blagoslov, no dio njih shvatio je da je Varanasi postao masovno turističko odredište pa hodaju za turistima i blagoslivljaju ih i mažu ‘vibhutijem’ koji između ostalog i jača takozvano treće oko i onda sve to naplate 100 rupija što je oko 10 kuna. To za nas možda nije puno, ali za Indijce jest – ističe Kristina.
Rishikesh
U svom jednomjesečnom putovanju po Indiji, Kristina je posjetila i Rishikesh, grad na sjeveru Indije, podno Himalaje, poznat i kao svjetski centar joge. Rishikesh je jedno od najslavnijih duhovnih odredišta u Indiji gdje su svoj duhovni mir 60-ih godina prošloga stoljeća tražili i Beatlesi. Kristina je u Rishikeshu bila smještena u ašramu, centru joge i meditacije sa striktnim dnevnim rasporedom.
– Nakon joge, meditacije i promišljanja, u slobodno vrijeme uspjela sam prošetati gradom koji se nalazi podno himalajskog lanca. Priroda je tamo prekrasna, a rijeka Ganges tirkiznozelena (u Varanasiju je smeđa). Super sam se tamo osjećala jer na takvim mjestima, kad si udaljen od svakodnevice, kolotečine i stresa, imaš vremena provesti sam sa sobom, napuniti se pozitivnom energijom koju ti prenose i drugi ljudi. Trudim se tako opuštena i pozitivna ostati i nakon putovanja – ističe Kristina.
Kristina je u svom 30-dnevnom posjetu Indiji uspjela istražiti tek dio zemlje i kulture.
– Hrana je bila savršena. Degustirala sam različite dahlove s umacima od grahorica, chapati kruh, nezaobilaznu rižu i ukusno voće. Slatko kokosovo meso bilo mi je otkriće. Nisam imala nikakvih želučanih problema. Ako piješ flaširanu vodu i paziš što i gdje jedeš, nećeš imati problema – ocijenila je Kristina.
– Pamtit ću i hranjenje majmuna, krava i drugih životinja po ulicama i prelijepu prirodu.
Pamtit će Kristina i stalnu zaposlenost Indijaca.
-Koliko god siromašni, Indijci, barem one koje sam ja srela, neće prositi. Uvijek će nešto raditi. Ili prodavati cvijeće, ili razrezano voće, ili kruščiće za ribe koje će prodavati za oko 5 lipa. Nisam vidjela djecu koja žicaju. Uvijek nešto prodaju.
Ističe Kristina da je razlika bogatih i siromašnih vidljiva po automobilima na cesti ili bogataškim kvartovima s vilama.
– Nisam toliko dolazila u doticaj s bogatašima, ali ekstrem siromašni-bogati postoji. No, to siromaštvo Indijci proživljavaju dostojanstveno, s osmijehom na licu. Radost i pozitiva vjerojatno dolaze iz religije. Oni su pomireni s time što nemaju ruku ili nogu, posao, hranu taj dan… Fatalistički to prihvaćaju, ali vjeruju da tako odrađuju karmu iz prošloga života s nadom da će u sljedećoj reinkarnaciji biti bolje. Nema kod njih žaljenja ili kukanja – napominje Kristina i zaključuje da se u Indiju definitivno vraća.
U nastavku pogledajte foto-zapis Kristinine indijske avanture.
Raipur
Varanasi i Rishikesh
