Drill reper Banfica još uvijek skriva svoj identitet. Ovo je njegova priča.
Usred ljeta na varaždinskoj sceni dogodila se jedan velika stvar
koja je mnogima mogla proći ispod radara. Nije to bila promjena
samo za lokalnu scenu, već se mora uzeti i veći uzorak s obzirom
da se radi o dosad, barem na našem području, o slabo poznatom
glazbenom podžanru u kojem se gotovo nitko nije okušao.
Iako je umjetničko ime izvođača poznato Varaždincima, on dobro
čuva svoj identitet. Banfica se okomio na
publiku kao ‘Jamie Vardy‘ na protivnički gol i u
kratkom roku, doslovno s dvije pjesme, počeo glazbenu karijeru te
potpisao za jednu od najvećih diskografskih kuća u regiji –
beogradski Balkaton Gang.
Stvar je eskalirala sa spomenutim ‘Vardyjem’, nastavilo se s
‘Woah!‘ koji je izašao
početkom studenog, a od misterioznog Banfice doznali smo kako se
u nekoliko mjeseci sasvim otvorila jedna nova priča – ona o drill
stilu.
Što je uopće drill?
Kada si uopće prvi put čuo za drill? Ustvari, kada je i
kako sve počelo s glazbom i stvaranjem?
– U glazbi sam sedam godina. Prvo je to bila gitara, slušao sam
bendove poput Led Zeppelina, bio sam obožavatelj
te muzike. Kasnije se to razvilo u hip hop, prvenstveno
50 Cent. Malo po malo, na YouTubeu se svašta
moglo naći, pogotovo ako zaglaviš u ‘zečjoj rupi’. Vidio sam neke
frajere s maskama kako repaju na mikrofon usred Londona. Shvatio
sam da je to neki sasvim drugačiji beat, nije bio trap, nije bio
boom bap. To je bilo otprilike prije tri godine.
– Ekipa s kojom to gledao nije mogla vjerovati o čemu se
radi i samo smo nastavili sve dublje i više slušati što se događa
na drill sceni. Kada smo vidjeli da se radi o ljudima koji se
nalaze u zatvoru zbog nanošenja teških ozljeda i ubojstva, a u
isto vrijeme imaju preko 20 milijuna pregleda svojih pjesama,
pitali smo se kako je uopće taj stil, ili bolje rečeno val
glazbe, nastao. Doslovno, ta ekipa prenosila je ono što se
događa njima u svoje pjesme i zvučalo je nevjerojatno iskreno.
Povjeruješ u to.
Na dosadašnja dva spota, pa i na materijalima koje
objavljuješ na društvenim mrežama, mogli smo vidjeti da nosiš
masku. Kako se stvorila ideja oko skrivanja identiteta?
– Pa sva ideja oko identiteta počela je oko Banfice kao kvarta.
Želio bih si u budućnosti omogućiti da pričam priče koje nisu
samo moje, bilo da se radi o starijoj ekipi ili onome što sam sam
vidio. Ipak sam cijelo djetinjstvo proveo na ulici i na
igralištima. Maska je omogućila da to može biti bilo tko. Nije ni
bitno tko sam ja, a to još više vrijedi za ljude koji me slušaju,
a nisu iz Varaždina.
Ipak, maska ima svoju funkciju vezanu uz drill, odnosno
uz američke i britanske izvođače?
– U drillu, barem koliko znam, više-manje svi započinju karijeru
s maskom. Naravno, s vremenom se ona skine, odnosno izvođači
otkriju svoj identitet ponajviše iz komercijalnih razloga. Sad,
hoće li se to dogoditi kod mene, ne znam, ali osobno to ne bih
htio.
Proboj preko društvenih mreža
U redu, slušao si drill, želio si i sam nešto napisati na
‘tu temu’, ali kako je ‘Jaime Vardy’ postao baš toliko jak odmah
pri izlasku?
– Bio je to skroz divlji početak. Prvo sam pjesmu poslao
Svenu iz High5 i on je to
pustio na svom nastupu s Dinom Bluntom u
Beogradu. Stavili su je na playlistu u sklopu warm-up partyja i
tada mi je rekao da su reakcije ljudi bile odlične iako su pjesmu
čuli prvi put u životu. Nisam baš imao neki plan s tom pjesmom,
planiralo se nešto i sa Svenom, ali na kraju sam odlučio
napraviti prvo kanal na YouTubeu nazvan Banfica pa što bude. Na
kraju je ispalo da je slušanost u deset dana došla do 10.000
pregleda. Posebno je eksplodiralo i na TikToku, s nekih 80.000
slušanja u jednom danu, a tada spota još nije ni bilo. Dio tih
slušatelja prelio se i na YouTube.
To je otvorilo prostor i za suradnju koja se u ovom
trenutku može reći da je jedinstvena na sceni s obzirom na to da
te kontaktirao i Stefan Đurić Rasta, osnivač Balkatona.
– Došao sam doma s kave i otvorio mobitel. Vidio sam poruku na
Instagramu od Raste sa službenog profila. Na
Instagram storyju bilo je stavljeno kako se sluša ‘Vardy’ i tada
sam mu samo zahvalio, a on je meni odgovorio da je njemu to
strava i da ‘jedva čeka čuti dalje što ću snimiti’. Počeli smo
razgovor, a nastavilo se to s novim singlom ‘Woah’ koji sam mu
također poslao kada je bio u ranijoj fazi. Naravno da me zanimalo
mišljenje nekoga tko je u tim vodama već deset godina. Dobio sam
i tada njegove pohvale pa me odmah pozvao u Beograd da
se dogovorimo za daljnju suradnju. Od ugovora do pristupa kako
smo razgovarali, sve smo riješili za pola sata. Ostatak dana
prošlo je u opuštenom razgovoru i zezanciji. Sve što sada
napravim, mogu poslati njima, a važno mi je da sam sam svjestan
što im mogu ponuditi na tom području muzike.
Reci nam nešto više o Balkatonu, ipak se radi o
izdavačkoj kući koja samo na YouTubeu broji stotine milijune
pregleda.
– Balkaton ima preko 600.000 pretplatnika. Ogroman je. Puno
razgovaramo o strategiji, kako ćemo dalje, a uvijek se ide prema
albumu. Bitno nam je sad okupiti što više ljudi oko te baze koju
smo skupili s prvim pjesmama, da što više ljudi presluša i dočeka
album kada će jednom biti objavljen.
Kakav će onda biti album?
– Na konceptualnom albumu želim da bude smislen, da bude prava
priča, pošto već imam priliku napraviti to u sjajnim uvjetima i s
odličnom ekipom. Da se mene pita izbacio bih svake godine jedan
album. Ne smatram da je sve u singlovima, iako se danas to
većinom tako reprezentira.
Vratimo se još malo na drill stil. Može li se on izgurati
na ‘hrvatski/regionalni način’?
– Mislim da može. Da, uvijek dolazi do problema kada se počinje s
nekim žanrom ili podžanrom na nekom području na kojem nije
postojao nikakav uzorak. U pjesme sam ubacio dosta šatrovačkog,
želio sam autentičnu spiku koja će se uklopiti u beat drill i
estetiku, a onda to više nije klasični UK drill. Nisam želio
kopirati jer ne može se ljude zadržati nečime što su čuli već
tisuću puta. U komentarima ispod pjesme sam vidio da su neki
napisali da su prvih dvadeset sekundi mislili da je to neki drugi
jezik. To je i Rasti zapelo za oko, a mnogi vide da je to neki
sasvim drugačiji stil. Kada sam vidio kako se sve to posložilo,
zaista nisam imao razloga da ne radim upravo to. A hrvatskog
drilla do nedavno nije ni bilo. Tako da, još jedan razlog više za
raditi takvu glazbu. Na kraju, razlika između engleskog i
našeg drilla je itekako velika, ponajviše se tu radi o stihovima
iz svakodnevice, uličnim stvarima koje su kod njih kudikamo
ozbiljnije i opasnije. Od kiselina, noževa, hladnih oružja…
Nastup kao predstava
Do sada još nisi imao nastupe, ali to nije ni čudno s
obzirom da su prošla jedva tri mjeseca od prve pjesme. Koliko
singlova još možemo očekivati do albuma i kada će doći
koncerti?
– Pazim kad izbacujem pjesme i kad ih objavljujem. Ne želim ništa
forsirati i neću da se to dogodi prerano. Kada vidim nekog
izvođača da s premalo materijala ide na silu napraviti koncert,
onda to ne izgleda kako bi to trebalo. U drillu je bitno da to
bude kao neka predstava. Da imam ljude iza sebe, osvjetljenje da
bude na pravim mjestima, a na kraju i da se ima pjesama za nastup
od 45 minuta bez praznog hoda. I onda bude to to. Vjerujem da će
mi u tome pomoći i ekipa iz Balkatona.
U Varaždinu je hip hop scena posljednjih godinu-dvije baš
buknula. Spotovi reprezentiraju grad u nekom novom
svjetlu.
– Svi su nabrijani. Moram priznati da je sve više klinaca koji
gledaju na rap i sve njegove pravce i podžanrove, koji se žele
njime baviti. Reakcije s nekih škola na moje pjesme su također
iznad očekivanja. Prestao se praviti trap bap. Bilo je previše
toga sličnog prije, a onda se dogodio neki zaokret da su se
počeli otkrivati novi žanrovi, načini snimanja spotova i slično.
Dečki iz Looma filma su to sjajno napravili, uveli neki novi
pogled na spotove – kazao je te nastavio:
– Dario Mikulek iz Looma film & sounda ima
sjajne ideje za spotove. Znamo se savršeno uskladiti, ali i sam
volim pisati spotove. Uskoro će doći i pomoć od Branka
Matića, vrhunskog scenarista koji radi za Balkaton pa
ćemo zajedno raditi na njima. Sad imam malo više slobode
kada ne moram misliti o drugim stvarima. Sve se pretvorilo u
ozbiljan posao pa vjerujem da će se u narednom razdoblju
situacija s lokacijama spotova, opremom i ostalim stvarima podići
na još jednu višu razinu. Pogotovo prije izlaska albuma. Drill u
Hrvatskoj može ići samo gore.
Dosta si aktivan na društvenim mrežama, sam radiš Q&A
s publikom, svakodnevno se stavlja nešto novo… Kako izgleda ta
promocija iz prve ruke?
– Smatram da je Instagram još uvijek najbolji za interakciju s
publikom. Od pitanja, odgovaranja, stavljanja storyja, isječaka
pjesama, fotografija… Odmah sam u kontaktu s publikom, čim se
postavi pitanje, osobno se odgovara na njega i ljudi se dodatno
zanimaju za izvođača i pjesme. To je pravi medij za povezati se s
ljudima, znati komunicirati sa slušateljima, a opet raditi ono
što te najviše zanima u tom trenutku.
Pošto na neki način govorimo o žanru koji će svoju
renesansu kod nas tek doživjeti, a sada već govorimo o budućnosti
glazbe i platforme preko kojih će se slušati – kako ćemo za
pet-deset godina biti ‘prisiljeni’ slušati glazbu?
– Mogu ti sto posto reći gdje će se slušati, a to je NFT.
A NFT jest?
– Radi se o skraćenici za non-fungible token. Tamo se može
objaviti album u Internet galeriji. Sve se prodaje u
kriptovalutama. Na primjer, stavi se tisuću kopija albuma i on se
prodaje po nekoj cijeni, a pjesma stoji jedan dolar. Tvoja
publika ima direktnu interakciju u kojim se količinama to kupuje,
a koliko je uspješno, tolika je veća vrijednost albuma i pjesama.
Tvojim slušateljima, ako staviš limitirano izdanje od nekoliko
tisuća kopija albuma, nije u interesu to kopirati ili šerati
dalje jer oni imaju dionicu tvog albuma. Ako se to rasproda, diže
se cijena. Fanovi imaju direktnu korist od toga. U SAD-u je već
krenulo u tom smjeru, uz Metaverse, a kroz desetak godina
distributerske kuće trebat će se mijenjati ako će željeti ostati
relevantni. Spotify je zasad dobro rješenje, YouTube nešto manje
zbog velike količine reklama, ali uvjeren sam da je NFT bliska
budućnost.