Ricardo Semler vlasnik je brazilske tvrtke Semco, koji već 40 godina malu tvrtku, koju je naslijedio od oca, transformira u sustav koji može funkcionirati i bez njega, u kojem zaposlenici sami sebi zadaju posao, biraju šefove i definiraju platne razrede.
Malo je reći uspješno. Takvim je modusom operandi prihod povećao s četiri milijuna dolara u 1982. na 212 milijuna u 2003.
Časopis Time ga je svojedobno svrstao u 100 mladih lidera koji mijenjaju svijet, a Wall Street Journal još 1990. proglasio biznismenom godine u Latinskoj Americi.
Nije stoga ni čudo da je po uzoru na njega nastao pokret u poslovanju nazvan ‘semlerizam’.
Semlerizam
‘Semlerizam’ očigledno nije utopija, ali ni izolirani slučaj za kojim treba uzdisati. Njegov je specifikum dobrovoljnost, odluka vlasnika da se odrekne dijela novca, upravljanja – moći.
No, vrlo blizu imamo i mi konja za utrku. Tvrtku kojom upravljaju radnici, i to uspješno, Hrvatska ima u Ivancu, u Varaždinskoj županiji, gdje je tvornica alatnih strojeva ITAS Prvomajska, nakon klasičnih porođajnih muka pokušaja privatizacije u skladu s folklorom 1990-ih, i kriminala kojemu ovdje nećemo posvetiti prostor, pretvaranjem potraživanja u vlasničke udjele, prešla u ruke radnika.
I vlasnički i upravljački. A svojim su ‘know howom’ nedavno pomogli i tuzlanskoj tvornici deterdženata Diti da opstane u sličnim uvjetima.
Vizija i ljudi uz vas
– Svi pričaju o demokratskom upravljanju, ali nitko ne omogućava participaciju radnicima. Mi tako postojimo i poslujemo, živimo samoupravljanje 21. stoljeća! – ističe Dragutin Varga, predsjednik upravnog odbora tvrtke, oduvijek i sindikalni povjerenik.
Ovo je, kaže, prvi put pravo upravljanje radnika – ono prije, u socijalizmu, bilo je lažno.
– Kakvi radnici, upravljala je partija! – poručuje Varga, ‘poklapajući’ svaki pokušaj povlačenja paralela s bivšim sistemom.
Svaki je radnik istodobno i suvlasnik, poslodavac koji najmjerodavnije donosi sve odluke. Vlasnici-radnici biraju i upravni odbor, a on glavnog izvršnog direktora. Po statutu, pojedinac ne smije imati više od deset posto udjela.
– Specifičnost nam je pogonska komisija kao operativno tijelo, to nitko nema. Po statutu su u njoj predsjednik radničkog vijeća i svi sindikalni povjerenici, a na sjednicama sudjeluju izvršni direktor i svi rukovoditelji, od najnižih do najviših. Svi oni predstavljaju radnike. A kad upravni odbor ima sastanke, dnevni red prolazi prvo i kroz pogonsku komisiju, ona daje svoje prijedloge što prihvatiti, a što odbiti – priča nam Varga, i nije bajka.
Smjenili i direktora
Izbor direktora bez pogonske je komisije nemoguć. S obzirom na to da glavni izvršni direktor bira svoj tim i predlaže rukovoditelje, pogonska ih komisija mora amenovati.
– Da ne bude sprege – kratko i jasno će Varga.
A kad su 2012. procijenili da im glavni izvršni direktor ne vodi firmu u pravom smjeru – smijenili su i njega!
Plaće su, naravno, javne i omjer najmanje i najveće ne može biti veći od 1:4, a cilj im je doći do 1:3.
– Kad je 2008. došla kriza, prihodi su nam pali i nismo imali dovoljno za plaće svim radnicima. Sami smo donijeli odluku da svima smanjimo plaće deset posto, samo da ne bude otpuštanja. Nema šanse da bi tako bilo kod privatnika-kapitalista! – kaže Varga, napominjući da su im se s tadašnjih 200 tisuća eura mjesečno prihodi danas udvostručili i iznose 400 tisuća eura.
Ulaganje u mlade
Od 2012. su zaposlili 80 novih mladih radnika, dolazi do smjene generacija. Da bi bili konkurentni, odrekli su se povećanja plaća i umjesto toga uložili tri milijuna eura u tehnološku obnovu i mladi kadar.
Kako su uspjeli u onome u čemu vjerojatno nitko drugi u Hrvatskoj nije?
– Morate imati viziju i ljude uz sebe! I radnici Francka i Kraša preuzeli su vlasničke udjele, ali ne i upravljanje. Bez toga ne ide. Nijedan dioničar kod nas nije amnestiran i ako donosi štetu kompaniji, mora van! – lakonski odvraća Varga.
I zvuči tako jednostavno. Ali, baš i nije bilo. ITAS-ova 204 radnika lani su ostvarila prihod od 31,3 mil. kn. Izvoze više od 90 posto proizvodnje, a prosječna im je plaća 4000 kuna. Put od stečaja do neosamoupravljanja nisu prošli milom, nego teškom silom: danonoćnim stražama u tvornici, štrajkom glađu, prosvjednim višesatnim blokiranjem prilaza tvornici, hodanjem preko pješačkog prijelaza…
ITAS, ne Agrokor
Isplatilo se. Dok mnoge privatizacijske priče nisu. Mnoge javne tvrtke tek će se privatizirati. Kakve ishode tada želimo vidjeti?
Možda bi razvijanjem ekonomske demokracije, radničkog upravljanja i vlasništva, stvaranjem pravnog i financijskog okvira za radničko preuzimanje javnih firmi, tamo gdje postoji interes radnika i ekonomska opravdanost, država mogla kroz porezne olakšice, subvencioniranje prava prvokupa dionica i ustupanje dijela dobiti radnicima stvoriti neke nove ITAS-e.
A ne Agrokore.
Cijeli tekst možete pročitati u Večernjem listu.
