Gost emisije Pressing koju na N1 Televiziji vodi Saša Cvjetojević bio je Đuro Horvat, poduzetnik godine i vlasnik tvrtke Tehnix iz Donjeg Kraljevca.
Ove ste godine u oštroj konkurenciji proglašeni poduzetnikom godine. Što mislite da je bio razlog tome. Po čemu je firma Tehnix drugačija?
– Kompanija Tehnix je prepoznatljiva, jer se bavi sustavom i novim tehnologijama za obradu kovanog otpada. Nastali smo na vlastitim proizvodima i djelujemo na zaštiti prirode.
Mala je to firma, je li istina da je izgrađena na bivšem deponiju otpada?
– Da, to je istina. Ja sam bivši Končarevac, i moji prijatelji s kojima usavršavamo procese su iz Končara. Donijeli smo odluku da ćemo napraviti firmu koja će se baviti zaštitom prirode. To je tad bila velika odluka, jer tad, prije 20 godina, smeće nije bilo veliki problem. Danas je to jedan od najvećih problema.
S čim ste krenli?
– Sa hrabrošću, vještinom, znanjem. Naš prvi proizvod bio je posuda za prikupljanje motornih ulja. Pobijedili smo natječaju 1992. u Zagrebu. Danas je to standard i sve kompanije u svijetu koriste upravo takve sustave, pored toga što štite, prikupljaju imaju i sustav kompletne razgrade ulja, koja ne završavaju u potocima.
Ova nagrada znači da ćete vi predstavljati hrvatsku u Monte Carlu na izboru za svjetskog poduzetnika godine. Što smatrate da mi možemo ponuditi svijetu?
– Ja mislim da će u Monte Carlu biti jako interesantno s obzirom da je održivi razvoj i gospodarenje otpadom top tema u svijetu. Našom tehnologijom razvijamo i ekonomiju. Našom tehnologijom razvijamo i gospodarski sustav.
Gdje ste sve prodali tvornice s MBO-T tehnologijom?
– 39 u Rumunjsku, isključivo financirano iz EU fondova, Bukurešt i drugi gradovi od 50 do 2 milijuna, Srbiji smo prodali pet tvornica, zatim, izvozili smo u BiH i Luxembourg, tamo održavaju kompletni sustav održavanja otpada. U Hrvatskoj nismo ništa prodali.
Što je tome razlog? Postoji li eko-mafija?
– Ona je skrivena i povezana je s ciljevima lobističkih kuća, ne dâ da naša tehnologija prevlada, iako je jeftinija i efikasnija. Primjer je grad Varaždin, koji je investirao oko 200 milijuna kuna, a da bi postao normalan u gospodarenju otpadom trebao bi potrošiti još milijardu kuna. Stalno se odgađaju primjena i funkcionalnost u Marinštini i Kaštjunu.
Vi kažete da ta dva centra ne valjaju – u čemu je problem?
– Ne nude kompletnu reciklažu otpada, 40 posto otpada se deponira i stvara male Jakuševce. To je neodrživi sustav gospodarenja otpadom i u suprotnosti je s direktivom EU.
Opet smo bacili novce?
– Velike. Kad smo bili u Europskom parlamentu, oni su nas upozorili da Hrvatska ide krivo. Ne samo što određeni centri troše preko 100 milijuna eura, oni se dugo grade, a ne rade adekvatno i ne daju rezultate u smislu ekonomije. Sama investicija se mora ponovno otplatiti, ali to se ne čini. EU ako daje novac, daje naš novac i na te investicije treba plaćati amortizaciju. Ako jedan grad investira u smeće preko 100 milijuna, on godišnje mora plaćati 5 milijuna amortizacije. Opasnost je da takvi gradovi bankrotiraju.
Zašto Tehnix u Hrvatskoj ne može prodati svoju tehnologiju, a u Rumunjskoj može?
– Mi smo se javljali, u startu nas se isključilo. Stvara se takva napetost da se svi oni koji mogu nešto napraviti isključe. Nama se nisu priznale referencijske liste iz Srbije, izgradili smo 4 postrojenja u BiH. Istaknuli smo problem organiziranosti. Mi nismo dobili, dobila je kompanija iz Španjolske, koja traži od nas da radimo njihov projekt. Mi imamo 500 zaposlenika, plaćamo porez, a ne možemo dobiti posao. Nedopustivo je da mi imamo deponije smeća i ne znamo što s njim. Trebamo ići na projekte koji daju najbolje rezultate i koji su u skladu s direktivom EU.
Do 2018. moramo riješiti probleme. Jakuševec nije regularan, ali postoje divlje deponije, od kojih pola nije riješeno. Hoćemo li to uspjeti počistiti do isteka roka?
– Na ovaj način sigurno nećemo dobiti što želimo, što od nas očekuje EU i građani. Građani Hrvatske su vlasnici smeća i sigurno žele da se u Hrvatskoj na bolji način gospodari otpadom. Oni su kupovinom proizvoda platili i ambalažu, a mi ne radimo ništa. Umjesto da stvaramo novu vrijednost. Mi to sve potpuno odvajamo, 500 eura je vrijednost tone plastike, kartona 250 eura.
Što radimo s onim što se ne može svrstati, on postaje tzv. RDF?
– Dosadašnji su centri proizvodili SRF, koji se ne može koristiti kao gorivo, može se miješati samo s ugljenom. Umjesto da stvara energiju, moramo potrošiti energiju da bi ga dobili. RDF gorivo ima 80 posto suhe tvari, jedna tona ima 4 megavata energije. Jedna tona RDF-a ima kaloričnu vrijednost kao tona ugljena. Ugljen uvozimo iz Venezuele, a ovo imamo na Jakuševcu.
Što s njim kad se balira, je li on zapravo nešto kao pelet?
– On je kao pelet, koristi se za grijanje, proizvodnju pare ili, najzgodnije, za cement. Hrvatska ima 3 cementare, jedna je u Splitu, koja može riješiti cijelu Dalmaciju. Ako grad proizodi 100 tona dnevno, to je 40 tona RDF-a, koji je manje opasan od nafte. Da bi se svijet razvijao, postoje 3 preduvjeta. Više sirovina, što je otpad, više energije, koju imamo u RDF-u i mora imati nova radna mjesta, a to imamo u otpadu i tvornicama.
Više pročitajte:
>>> Hrvatska ima veliku šansu zaposliti ljude i očistiti okoliš
>>> “Smetlišta poput Jakuševca su globalna opasnost i sramota”
