Kao predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske ostvario je vrlo dobru suradnju s Gospodarsko interesnim udruženjem INGRA-DET, ali i tvrtkom Tehnix iz Donjeg Kraljevca
Profesor Vladimir Andročec predsjednik je
Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, član je niza domaćih i
međunarodnih znanstvenih, stručnih i civilnih organizacija i
društava. Kao predsjednik Akademije ostvario je vrlo dobru
suradnju s Gospodarsko interesnim udruženjem INGRA-DET, ali i
tvrtkom Tehnix iz Donjeg Kraljevca.
Naime, Tehnix kao podupirujući član Akademije
tehničkih znanosti Hrvatske s njima
zajednički pokušava unaprijediti niz proizvoda,
što je lijepi primjer simbioze između znanosti i
gospodarstva. S Vladimirom Andročecom porazgovarao je
Ivan Bota, a u nastavku donosimo intervju
objavljen u Hrvatskim sveučilišnim novinama
Universitas.
Hrvatskom sustavu znanosti i visokog obrazovanja predstoje
pravne, organizacijske i financijske reforme radi preuzimanja
primjerenije razvojne uloge u društvu te usklađenijeg odnosa s
tržištem rada. U tom je kontekstu o Četvrtoj tehnološkoj
revoluciji za Universitas govorio s član Povjerenstva
za razvoj i institucionalno uređenje sustava znanosti i visokog
obrazovanja Sveučilišta u Zagrebu, prof. Vladimir Andročec.
U Vašim istupima u pravilu krećete od “tehnološke
revolucije 4.0” . Što taj široj javnosti još uvijek nedovoljno
poznati pojam znači?
Termin “tehnološka revolucija 4.0” najkraći je opis promjena
kroz koje upravo prolazimo ili su neposredno pred nama, a čija
sveobuhvatnost i brzina nemaju presedana u ljudskoj povijesti.
Početak Prve industrijske revolucije većina smješta u Englesku s
kraja 18. stoljeća i veže uz pronalazak parnoga stroja, početke
parobrodskog i željezničkog prometa, prijelaz s manualne na
tvorničku proizvodnju te agrarnog i ruralnog društva na
industrijsko i urbano.
Ako Drugu ili “tehnološku” industrijsku revoluciju smjestimo
između 1870. i 1914. i vežemo uz pronalazak električne energije,
masovnu, i proizvodnju na traci te stvarni početak globalizacije,
Treća ili “digitalna” industrijska revolucija započinje krajem
60-tih prošloga vijeka, a obilježena je prijelazom od mehaničkih
uređaja i analogne tehnologije na digitalnu koju koristimo
danas. Četvrta industrijska revolucija donosi umjetnu
inteligenciju (engl: Artifical Intelligence – “AI”), kvantne
kompjutere, robotiku, nanotehnologiju, IoT (Internet of things),
npr, vozila bez vozača, 3D printanje… Svaka je industrijska
revolucija tako korjenito mijenjala svijet da se činilo kao da
krećemo ispočetka, i svaka se odvijala sve većom brzinom, u
osnovi neshvatljivom za generacije koje je ‘pogađala’.
Kako biste rezimirali glavnu poruku Četvrte tehnološke
revolucije?
Glavna je poruka dosadašnjih industrijskih revolucija da ljudi
mogu izmisliti nove materijale i stvoriti nove izvore energije, a
poruka tekuće, Četvrte tehnološke revolucije je da je znanje
postalo glavnim razvojnim resursom. Znanje se pritom – za
razliku od sirovina i energije – korištenjem ne “troši” nego
povećava, mijenjajući tako sve bitne značajke ljudske zajednice,
čineći podjednako vjerojatnima do sada neslućene, utopijske, ali
i distopijske mogućnosti…
Što to znači za visokoškolsko obrazovanje?
Da je svaki obrazovni okvir potrebno prilagođavati napretku
znanstvenih i stručnih spoznaja jer s jedne strane znanja danas
znatno brže zastarijevaju, a potrebno je usvajati sve veći broj
novih što je poseban metodološki izazov u visokoškolskom
obrazovanju. Dakle, i vertikalni i horizontalni tok znanja u
studijskim programima treba stalno i brzo osuvremenjivati, pri
čemu je multi-inter-trans-disciplinarnost važnija od svakog
područja, pa bilo to i (deficitarno) STEM područje. Utoliko
prije ukoliko svijest o toj multi-inter-trans-disciplinarnosti,
tj uistinu integriranom obrazovanju studenata kod nas uopće nije
ozbiljno zaživjela.
Utječe li Četvrta tehnološka revolucija na preraspodjelu
moći na globalnom planu?
Kao sudionici Četvrte tehnološke revolucije, tj. do sada
neviđene brzine razvoja inovacijskih tehnologija, a posebno
kibernetičkih sustava, mi već svakodnevno koristimo
sofisticiranu automatizaciju, umjetnu inteligenciju,
industrijsku i kućnu robotiku, virtualnu stvarnost i ostalo. Taj
će razvoj za 10-20 godina dostići teško predvidive razmjere uz
snažan utjecaj i na razvoj ljudske ličnosti i na sveobuhvatne
društvene promjene i na globalne moći. Jer, svjedoci smo da se
razvoj novih tehnoloških sustava i svih vrsta inovacija koji
jest krenuo sa Zapada, iz mnogih razloga sve više i sve brže seli
iz još uvijek najrazvijenijih zemalja zapadnog svijeta u
mnogoljudne prostore Dalekog istoka.
Stoji li Europa skrštenih ruku?
Odgovorit ću Vam nešto iz područja kojeg poznajem iz prve ruke.
Na sastanku Uprave Međunarodnog udruženja akademija
inženjerskih i tehnoloških znanosti (CAETS) čiji član je i
Akademija tehničkih znanosti Hrvatske a ja kao njen predsjednik
i član te Uprave, održanom prošle jeseni u Madridu, ozbiljno se
raspravljalo o potrebi uspostave novog obrazovnog okvira za
inženjere. Zaključili smo jednoglasno da je današnji sustav
zastario i neprimjeren današnjoj brzini razvoja i da ne daje
zadovoljavajuće rezultate te da je potrebno uspostaviti novi
okvir. No kao članovi Uprave koji dolaze iz raznih zemalja, nismo
se složiti kakav bi bio optimalan sustav što ukazuje na složenost
problema. Prevladao je ipak stav da treba institucionalizirati
periodičko studiranje, odnosno usavršavanje inženjera, a i
znanstvenika tijekom cijelog radnog vijeka, uvesti, dakle,
svojevrsne osobne periodičke akreditacije.
To znači da bi se diplome, a i doktorati, u području zaposlenja
povremeno trebali potvrđivati pri čemu bi način provedbe trebalo
pažljivo razraditi, i to što univerzalnije radi međunarodne
mobilnosti. Pri tom je jedno od najvažnijih i najtežih pitanje
kompetencija nastavnika svih razina, pogotovo u pogledu ozbiljnog
poznavanja metodologije nastavnog rada koju bi svaki nastavnik
trebao usvojiti kroz obrazovanje u odgovarajućoj ustanovi, te
stručnih kompetencija koje zamiru tokom radnog vijeka u području
kojim se nastavnik bavi. To je jedan od dokaza da i uloga
humanističkih i društvenih znanosti danas itekako raste što se u
nas provincijalno zanemaruje pa će osposobljavanje nastavnika u
nas biti sve teži problem zbog otpora a i inercije sustava.
Kakvog je karaktera SAPEA projekt u koji je uključena
vaša Akademija tehničkih znanosti?
Radi se zapravo, o kod nas malo poznatom projektu koji je
ugovoren između Europske komisije i pet udruženja europskih
akademija. To su Academia Europaea (akademije koje pokrivaju
prirodne i društvene znanosti te umjetnost), ALLEA (sve
znanstvene discipline) čiji je član i HAZU, EASAC (savjetovanje
u području okoliša, energije i bioznanosti), FEAM (medicinske
znanosti) te Euro-CASE (primijenjene znanosti, tehnologija i
inženjerstvo) čiji član je i Akademija tehničkih znanosti
Hrvatske. Ovih pet udruženja okupljaju više od 100 europskih
akademija. Na temelju ugovora s Europskom komisijom kroz SAPEA
projekt eksperti pojedinih akademija uključeni su u stvaranje
dokumenata koji sadrže nezavisna znanstvena mišljenja od interesa
za zemlje EU kao što su poljoprivreda, ribarstvo, energija,
ekologija, računalna sigurnost, kvalitetna briga o zdravlju
starije populacije i dr. Cilj je pomoći Europskoj komisiji,
odnosno njezinoj SAM grupi da stvori dokumente koji će biti
“state of the art” za pomoć vladama država EU da donose
kvalitetne odluke odnosno nacionalne zakone u pojedinim
područjima.
Uprava
Euro-CASEa sa sjedištem u Parizu, čiji sam član kao predsjednik
Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, na temelju ugovora o SAPEA
projektu određuje najvrsnije znanstvenike iz redova članica
ovog udruženja koji će biti u radnoj grupi za pojedine ugovorene
teme. Do sada je dovršeno nekoliko važnih dokumenata koji daju
mišljenja o pojedinim pitanjima kao što su inovacijska politika,
hrana iz oceana, iskorištavanje CO2 u korisne svrhe, zagađenje
plastikom i neke druge. U izradi tih dokumenata sudjelovalo je
i nekoliko hrvatskih znanstvenika koje je predložila naša
Akademija tehničkih znanosti Hrvatske. Vjerujem da će ovi
dokumenti biti korisni i našoj Vladi u donošenju kvalitetnih
odluka i zakona iz područja obuhvaćenih SAPEA projektom.
Gdje je u svemu ovome Hrvatska?
Treba imati na umu da je Hrvatska mala zemlja sa slabo
razvijenim vlastitim modernim industrijskim sustavom koji nema
potencijal poticanja ozbiljnijeg znanstvenog i stručnog
tehnološkog razvoja.. Naveo bih samo jedan od pokazatelja: 2017.
je Europski ured za patente inovatorima iz Hrvatske priznao 6
(šest) patenata, a zemljama usporedivim po broju stanovnika,
primjerice Sloveniji, priznata su 92 patenta, Irskeoj 429,
Finskoj 1230, a Njemačka 18 813 patenata. Ove nas brojke i
apsolutno i relativno stavljaju na začelje EU.
Prevladavajuće je mišljenje ozbiljnih analitičara da tehnološka
zaostalost sprječava gospodarski razvoj Hrvatske, a time i cijeli
proces uspostave boljih životnih uvjeta pa je i to jedan od
razloga iseljavanja mladih ljudi. Osobito je to važno s obzirom
na zabrinjavajuću činjenicu da je broj upisanih studenata u
periodu od 2012.-2018. pao za otprilike 15% dok se broj visokih
učilišta i studijskih programa u međuvremenu povećao pa je i
stoga nužno preispitati racionalnost obrazovnog sustava.
Smatrate li da nam je “bolonja” u racionalnijoj
organizaciji obrazovnog sustava pomogla ili odmogla?
Uvođenju “bolonje” pristupilo se dosta mehanicistički i
formalistički bez složenijih analiza potreba i mogućnosti
zatečenog visokoškolskog sustava te su stari sadržaji često
pretočeni u novi okvir. O tome svjedoči niz zaključaka dosad
održanih skupova koji ukazuju na nepostizanje većine ciljeva
kojima “bolonjski sustav” teži. Takvom se zaključku i sam
pridružujem smatrajući da smo i prije “bolonje” imali dosta
dobar obrazovni sustav posebno u visokom školstvu koji se je
mogao prilagoditi današnjim potrebama tehnološki brzo
promjenjivog svijeta ne prihvaćajući kruto okvir “bolonje”.
Usuđujete li se davati preporuke?
Prvo, značajnim pravcem djelovanja smatram započeto osnivanje
znanstvenih centara izvrsnosti. Ističem da bi tim putem trebalo
krenuti i u našim županijama vezanim uz srednjoškolsko, pa i
osnovnoškolsko obrazovanje jer bi učenici okupljeni po kriteriju
izvrsnosti i uz mentorsko vodstvo neusporedivo brže stjecali
nova znanja i vještine, osobito iz područja novih tehnologija te
se kvalitetnije uključivali i u više stupnjeve obrazovanja, i u
svijet rada. Drugo, bilo bi krajnje dragocjeno, da ne kažem
nužno, da država oformi savjetničke grupe vrhunskih stručnjaka iz
zemlje i inozemstva. Napokon, ozbiljne reforme nisu moguće bez
ozbiljnijih istraživanja tržište rada i razvojnih potreba
gospodarstva.
Što smatrate ključnim za veću harmonizaciju tržišta
obrazovanja i tržišta rada?
U rješavanju ovog ozbiljnog problema nužna je sinergija države,
obrazovnog i znanstvenog sustava te gospodarstva. Ako želimo i
trebamo izobrazbu stručnjaka koji će odgovarati sadašnjim i
perspektivnim zahtjevima tržišta rada, onda obrazovanje, na čiji
je strateški razvoj ipak neusporedivo lakše utjecati nego na
gospodarsku perspektivu, treba optimalno postaviti prema tim
zahtjevima.
Pritom je pitanje koliko smo mi zrelo društvo, odnosno, jesmo li
spremni to kvalitetno artikulirati i provesti jer to zahtjeva
promjene i u razmišljanju i organizaciji. Tu je neusporedivo
najvažnija uloga države kao glavnog financijera visokog
obrazovanja. Ali poznato je da naša država već godinama ne
posvećuje ozbiljnu pažnju financiranju znanosti i obrazovanja jer
dok su ona nekoliko puta manja u usporedbi s drugim državama
Europe nije realno očekivati bolje rezultate – zaključio je prof.
Vladimir Andročec za Universitas.
Prof. Vladimir Andročec, rođen 1946. u Varaždinu, diplomirao je i
doktorirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u
Zagrebu. Od 1980. je na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu na kojem je redoviti profesor u trajnom zvanju. Bio je
gostujući profesor na sveučilištima u Rijeci i Osijeku. Autor je
više od 500 predmetnih studija, analiza, znanstvenih i stručnih
tema i projekata te radova u knjigama, časopisima i na
kongresima. Područja rada su mu teoretska i eksperimentalna
hidromehanika, hidrotehnika, metodologija uravnoteženog
modeliranja, opća hidraulika, hidrodinamika brodova i plovila.
Bio je glavni direktor Brodarskog instituta, od 1990. je vlasnik
i direktor tvrtke Hydroexpert d. o. o. za istraživanje i razvoj.
Godine 1996. dobio je najviše hrvatsko državno odličje za znanost
– Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Izvor: Hrvatske sveučilišne novine Universitas
Foto: Damir Humski
Odabrao i uredio: Ivan Perkov