Diskusija oko pozdrava ‘ZDS’ poprimila je razmjere groteske. Ne zna čovjek pravo bi li se smijao ili bi plakao.
Falsificiranje povijesnih činjenica, potaknuto izjavama gradonačelnika Ivana Čehoka nakon najave Thompsonova koncerta u Varaždinu, preraslo je lokalne okvire i proširilo se poput eruptivnog požara na stranice prijestolničke štampe, tako da je na koncu gordijski čvor nesuglasica odlučila presjeći sama predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ustvrdivši, mrtva hladna, bez ikakvih dokaza, naravno, kako je ‘ZDS’ stari hrvatski pozdrav. Koliko star, nije precizirala.
Gradonačelnik Čehok, izgubljen u prijevodu, u međuvremenu je digao ruke od bana Josipa Jelačića, ubacivši u igru umjesto njega nekadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića. Vjerojatno nesvjestan činjenice da između njih dvojice, osim brade i obrva, postoji još poneka evidentna sličnost.
Naime, onako kako se petparački populist Mesić želio prišmajhlati nacionalističkoj desnici pjevajući ustaške pjesme početkom devedesetih, tako se, eto, danas, krajem 2017., iz tko zna kojih razloga, Čehok istoj toj desnici uvaljuje petparačkom relativizacijom povijesnih činjenica.
‘Pjesma Bojna Čavoglave nastala je u Domovinskom ratu i taj su poklič koristili hrvatski dečki, ratnici, za vrijeme Domovinskog rata. U toj pjesmi njihov poklič nema apsolutno nikakve veze s ustaštvom’, kazao je u intervjuu Večernjem listu gradonačelnik Čehok.
‘Ako su dečki tim pokličem dizali borbenu spremnost, ako je to djelovalo stimulirajuće i kohezivno, pa neću ja sada 22 godine nakon rata njih proglašavati ustašama.’
U pet dana otprilike ostali smo, kako vidite, bez bana Jelačića, ostali smo bez paralela s istočnim religijama i svastikom, ipak je to presklizak teren, na raspolaganju su na koncu ostali samo ‘naši dečki’.
E sad, znači li to onda da su svi ‘naši dečki’ u prvoj polovici devedesetih urlali ‘ZDS’ i da Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ustaškog pozdrava?
Mijenja li to, dobro je nekidan primijetio profesor Dejan Jović, cijeli kontekst Domovinskoga rata?
Tko su, uostalom, ti ‘naši dečki’?
Je li ‘naš dečko’, primjerice, vukovarski heroj Fred Matić?
Ili su ‘naši dečki’ samo oni iz Medačkog džepa, Pakračke Poljane, Grubora ili Varivoda?
Što bi, na kraju krajeva, bilo, pustimo mašti na volju, da su se ti ‘naši dečki’ motivirali i stimulirali, recimo, kolektivnim silovanjem maloljetnica?
Zamislite rečenicu: ‘Meni je kolektivno silovanje maloljetnica apsolutno neprihvatljivo, ali ako su naši dečki na taj način dizali borbenu spremnost, ako je to djelovalo stimulirajuće i kohezivno, pa neću ja sad 22 godine nakon rata njih proglašavati zločincima i silovateljima.’
Zgodnom koincidencijom, dok ovdje traje rasprava o ustaškom pokliču, u petak su u Pragu, u sklopu kvalifikacija za nadolazeće svjetsko nogometno prvenstvo, utakmicu odigrale reprezentacije Češke i Njemačke.
Više nego po igri i rezultatu, meč će ostati upamćen po tome što je dobar dio tribine na kojoj su bili smješteni njemački navijači grlato skandirao ‘Sieg Heil’.
Vrijedi pogledati snimku, ako već niste gledali utakmicu. Sve pristojno, sve što ima zeru mozga u glavi, propalo je u zemlju od srama. Šest katova ispod praškoga stadiona.
Nećete vjerovati, za razliku od predsjednice KGK, Angeli Merkel nije palo na pamet tražiti uzrok problema u šačici ‘orjunaša’.
Matsu Hummelsu, za razliku od Josipa Šimunića, nije palo na pamet da spikeru otme mikrofon i pridruži se veselom skandiranju.
Baš kao što ni predsjedniku njemačkog nogometnog saveza, za razliku od Davora Šukera koji se ozaren slikao na poglavnikovu grobu, nikada nije palo na pamet nositi ruže na grob Adolfa Hitlera.
Nijemci su epizodu u Pragu doživjeli kao sramotu.
‘Ovo je katastrofa. Ovakva podrška s tribina nam ne treba. Cijelo su vrijeme vrijeđali Wernera i skandirali nacističke poruke. To nisu naši navijači, od njih se distanciramo i ne želimo se dovoditi u vezu s ovim. To je razlog zašto se na kraju nismo uputili do tribine da se zahvalimo navijačima’, kazao je novinarima branič Elfa Mats Hummels.
‘Pun sam bijesa i jako uzrujan zbog toga što se dogodilo’, dodao je izbornik Joachim Löw.
‘Svaki puta kad navlačimo nacionalni dres i putujemo u inozemstvo, izuzetno nam je važno dostojno predstavljati našu zemlju i zastupati one vrijednosti koje Njemačku čine punom poštovanja i tolerantnom.’
Nećete, rekoh, vjerovati, ali baš nikome nije palo na pamet kazati da je ‘Sieg Heil’ stari njemački pozdrav iz opere.
Nikome nije palo na pamet praviti konstrukcije kako su se pod tim pozdravom najbolji njemački sinovi izlagali pogibelji.
Nitko nije rekao da su to ‘naši dečki’.
Nikome nije palo na pamet tvrditi da je s tim pozdravom na usnama u boj kretao Oton I. Veliki.
Nije, naravno, Njemačka cijepljena protiv budala. Ne treba gajiti nikakve iluzije u tom smislu. U svakom društvu ima idiota.
Upravo način na koji se pristojna, racionalna i pametna većina odnosi prema njima čini razliku između ozbiljnih država poput Njemačke i neuspjelih eksperimenata poput Hrvatske.
Ozbiljne države od svoje se sramote ograđuju i davno su raskrstile s njome. Neozbiljne države uporno ustraju u namjeri da svoju sramotu pokušaju opravdati na bilo koji način.
