‘Očekujem od hrvatskih političkih struktura da učine nešto i da zaštite mene kao hrvatskog građanina koji želi raditi u europskim državama’, zavapio je Marko Perković Thompson nakon što su mu lokalne gradske vlasti zabranile koncert u Mariboru.
A kako hrvatska država, bogu hvala, nema većih problema ni prečeg posla, kompletan državni vrh – uključujući predsjednicu, premijera i ministre u Vladi – promptno se uključio u spašavanje vojnika Marka.
Kolinda Grabar Kitarović razgovarala je tako sa svojim slovenskim kolegom i prenijela mu originalna i mudra razmišljanja o tome kako glazba spaja ljude.
Andrej Plenković smatra kako to nikako nije dobro. Ne vidi, kaže, koji bi mogli biti razlozi pa je veleposlanici Vesni Terzić naložio da ispita o čemu se točno radi.
Nina Obuljen Koržinek dodaje kako je vrlo neuobičajeno da se na takav način zabranjuju koncerti.
Da, baš. Zabrana koncerta u Mariboru ne predstavlja, naravno, nikakav presedan. Perkovićevi koncerti već su zabranjivani u Berlinu, austrijskom Kremsmünsteru, Amsterdamu, Rotterdamu, švicarskom Schlierenu etc.
Koliko god to nekome zvučalo čudno – premijeru Plenkoviću, primjerice, koji uporno okreće glavu od sramotne ustaške ploče u Jasenovcu – u Europi postoje države u kojima su javni zagovor fašističkih režima, negiranje zločina i veličanje Maksovih mesara zakonom zabranjeni, a metalac s Petrova polja karijeru je izgradio upravo na tim temeljima.
Ne zabranjuju se, jebiga, koncerti zbog ‘Grkinjo znaj’ i ‘Lipe Kaje’, već zbog ‘Gradiške Stare’ i pokliča ‘Za dom spremni’.
Sam Perković, uostalom, naviknut je na to da ne pjeva. Nije ovo prvi takav slučaj. Bilo je toga i prije. Razlika je samo u tome što se nepjevanje nekada moglo mnogo izdašnije naplatiti.
Za koga? Za život!
Drugu godinu zaredom u Zagrebu je već tradicionalno održano nešto što se pretenciozno naziva ‘Hodom za život’.
Tako ovdje stvari stoje. Sve što se u Hrvatskoj dogodi prvi puta posve je slučajno, sve što se dogodi drugi puta smatra se tradicionalnim.
Cilj manifestacije, tvrde organizatori, jest zaštita ljudskih prava. Kakva perverzija. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Hodači za život zalažu se za ljudska prava otprilike isto kao što se Adolf Hitler zalagao za eliminaciju antisemitizma. Tako da pobije sve Židove na kugli zemaljskoj. Ako nema Židova, neće biti ni antisemitizma. Pravo logično.
Sve te markićke i petirke, tomašićke i esihice, svi ti alići i planinići, kordići i stojići, keleminci i mandurići, svi ti ‘obiteljaši’ i ‘vigilanti’, ‘hrastovci’ i ‘grozdovci’ zalažu se za ljudska prava na način da eliminiraju prava svih onih koji se ne slažu s njima.
I to je otprilike sve što morate imati na umu kada govorite o ‘Hodu za život’. Jebem te, državo.
Ministar vs. zakon
Za kraj spomenimo još i to da je u povorci hodača za život primijećen i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.
Stavovi koje zastupa ‘HZŽ’ protivni su važećim zakonima RH i međunarodnim pravnim dokumentima koji štite reproduktivna prava žena.
E sad, lako za to što se sa zakonima države u kojoj živi ne slaže, primjerice, Željka Markić, jebeš Željku Markić, ali kada zakone države u kojoj živi, i koju, na kraju krajeva, predstavlja u svijetu, ne poštuje ministar vanjskih poslova, to je, možda ćete se složiti, sasvim dovoljan i vrlo ozbiljan razlog za zabrinutost.
Ili će se mijenjati zakon ili ćemo promijeniti ministra. Jedno s drugim ne ide.
Tko će u tom dvoboju izvući deblji kraj, slovo na papiru ili ministar ljubimac stvarnih šefova ove države, dakle kaptolskih manijaka, u ovom je trenutku izuzetno nezahvalno predviđati.
