Hebrang
Inicijativa mladih za ljudska prava podnijela je Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Andrije Hebranga zbog javnog poricanja kaznenog djela ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti.
Gostujući u emisiji ‘Pressing’ N1 televizije, Hebrang je između ostaloga izjavio sljedeće: ‘Dario Kordić je za mene nevin’, ‘Nikada Dario Kordić nije zločinac, kao ni Branimir Glavaš‘, ‘Nemojte Haški sud shvaćati kao sud lišen svjetske politike’.
Time je, smatraju u Inicijativi, povrijedio članak 325. Kaznenog zakona, u čijem se 4. stavku navodi da će se kaznom zatvora od najviše tri godine kazniti svaka osoba koja javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina.
Nije, dakako, prvi put da Hebrang, na ovaj ili onaj način, pokušava abolirati ratne zločince. Pa je tako, primjerice, prije sedam godina u beogradskom NIN-u izjavio da se Maks Luburić borio za hrvatske interese.
Ako ostavimo po strani elementarnu pristojnost, povijesne činjenice, sudske presude i zdravu pamet, mogli bismo se čak složiti s tvrdnjom da je Hebrang samo iznosio svoja osobna uvjerenja. Posve benevolentno. Bez ikakve zle namjere. I to je, reći će neki, sasvim legitimno.
Baš kao što je legitimno, i sasvim moguće, da nakon njegovih recentnih izjava poraste broj onih koji će, posve benevolentno i bez ikakve zle namjere, izgraditi osobno uvjerenje da je Hebrang besprizorni i bešćutni stari glupan.
Glasnović
Svaki dosadašnji saziv Sabora, bez iznimke, imao je svoju dvorsku ludu. U kolektivnoj memoriji još uvijek žive lakrdijaši poput Rojsa, Kovačevića, Lončara ili Kajina.
Naredne četiri godine, ako za otprilike deset mjesec već po navici ne budu raspisani prijevremeni parlamentarni izbori, tu će ulogu dobrovoljno obnašati Željko Glasnović, među glasačima iz dijaspore poznatiji kao Yorick.
General Glasnović kao da je bio zaleđen četvrt stoljeća pa još uvijek ustrajno ratuje protiv komunista, udbaša i AVNOJ-a, zanemarujući pritom notornu povijesnu činjenicu po kojoj ispada da bez tog istog AVNOJ-a ne bi bilo ni njegove voljene Hrvatske.
Hrabri vitez i legionar uspio je tako pronaći komuniste i titoiste čak i među studentima Filozofskoga fakulteta koji se već mjesecima bune protiv diktatorskih manira dekana Previšića. Sve su to ‘razmažena derišta recikliranih komunista’ koje vode ‘skojevke neobrijanih nogu’, napisao je prije par dana Glasnović na svom Facebook profilu.
Riječ je, kaže, o manjinskoj bandi anarhista i boljševičkih sotonista, nasljednicima onih što su u osnovnim školama prebijali one koji su bili pametniji, bogatiji i ljepši.
Na temelju njegovih dosadašnjih istupa teško je povjerovati u to da je i sam Glasnović podijelio sudbinu onih što su barem jednom dobili batine zbog toga što su bili od nekoga pametniji. Taj beskompromisni ratnik i rado viđen gost na misama za duše ustaških zločinaca, toliko je, eto, uvjeren u svoja razmišljanja i svoj svjetonazor da je baš nekidan, na Štefanićevo pitanje je li NDH bila zločinačka tvorevina, cijelu vječnost mucao, petljao i dovijao se kako izbjeći neizbježno, kako dakle ne ispasti budala, da bi onda na kraju gordijski čvor po njega nezgodne rasprave presjekao protupitanjem: ‘A po čemu vi zaključujete da sam ja desničar?’ Stvarno, uopće se ne bi reklo.
Markić
Željka Markić po svemu sudeći odlučila je proširiti granice svog djelovanja. I to ni manje ni više nego do Meksika.
Usavršena u poslovima oko definiranja međuljudskih odnosa i voajerskog virkanja u tuđe postelje, Markić je u ime udruge ‘U ime obitelji’ poslala pismo meksičkoj veleposlanici za Hrvatsku Isabel Barbari Tellez Rosete, u kojem ‘s velikim poštovanjem i ljubavlju prema meksičkom narodu’ (sic!) izražava podršku Nacionalnom hodu za obitelj koji se nekidan održao u Mexico Cityju.
Riječ je o nastavku prosvjeda kojim dio Meksikanaca želi spriječiti aktualnog predsjednika da u ustavu redefinira brak.
‘U Hrvatskoj su na referendumu o braku cijela Vlada i predsjednik bili protiv ustavne zaštite braka i velike većine hrvatskih građana. Zanimljivo je reći da su i predsjednik i tada vladajuće stranke nakon referenduma o braku izgubili na izborima. Očekujemo da će meksička vlada i aktualni predsjednik poštivati volju meksičkog naroda da brak bude i ostane u zakonima i politikama određen kao zajednica muškarca i žene’, napisala je, između ostalog, u pismu meksičkoj veleposlanici hrvatska mama Huanita, nastavljajući tako sa svjesnim i beskrupuloznim obmanama.
Naime, od ukupnog broja birača, na referendum o braku izašlo je njih 37,90%. Za brak kao zajednicu muškarca i žene od ukupnog broja birača glasalo je tek 24,9%. Kako oni, tih dakle 24,9%, čine veliku većinu hrvatskih građana znaju samo Željka Markić i njeni gimnazijski profesori matematike koji su, izgleda, prespavali četiri godine njenog srednjoškolskog obrazovanja.
Nekako istovremeno dok je Isabel Barbari Tellez Rosete čitala pismo iz Zagreba, iz Japana su stigli rezultati istraživanja koje svakih pet godina provodi Japanski nacionalni institut za populaciju i socijalnu sigurnost. Podaci govore kako čak 42% muškaraca i čak 44,2% žena starih od 18 do 34 godine baš nikada u životu nije imalo seksualne odnose.
Ne treba se čuditi ako Željka Markić svoje sljedeće pismo adresira na ambasadu u Tokiju. Zemlja Izlazećeg Sunca, čini se, obećana je zemlja upravo za nju.
Esih
Hrvatska desnica ima novu zvijezdu. Teren je pripreman već neko vrijeme, a konačna potvrda te činjenice stigla je nakon objave rezultata zadnjih parlamentarnih izbora. Ako sam dobro shvatio, Bruna Esih, mlada znanstvenica s Instituta Ivo Pilar, trebala bi biti ženska inačica dojučerašnjeg ministra kulture. Oku ugodniji Hasanbegović.
Povezuje ih, uostalom, iskreno prijateljstvo. Hasanbegović je čak nemalo iznenadio stranačko vodstvo javno pozivajući glasače prije izbora da na listi u prvoj izbornoj jedinici zaokruže njeno ime, bez obzira na to što se u istoj jedinici natjecao i njegov stranački šef Andrej Plenković.
Ideološki formirana pod budnim okom Josipa Jurčevića i Bože Vukušića, medijski prononsirana u ‘Bujici’ Velimira Bujanca, prijateljski povezana s Hasanbegovićem i, po vlastitim riječima, psihički izmaltretirana od strane Nenada Zakošeka, koji je odbio sinopsis njenog magisterija uz objašnjenje da je ‘izrazito ideologizirana i indoktrinirana’, Esih ima sve predispozicije koje moraju krasiti novopečenu desničarsku heroinu.
Komemoracija i lustracija dvije su riječi kojima bi se možda najpreciznije mogle opisati njene dosadašnje političke aktivnosti. Revna je posjetiteljica komemoracija poginulim soldatima Nezavisne Države Hrvatske. Njena udruga ‘Hrvatski križni put’ većinu je vremena i energije usmjerila na neuspješno pisanje Zakona o suočavanju s prošlošću. Jasna stvar, u udruzi pritom nisu mislili na suočavanje s najvećom sramotom u hrvatskoj povijesti, već prvenstveno na suočavanje s ‘komunističkim totalitarnim nasljeđem’.
Povijest se poigrala s ovdašnjim desničarima. Ne treba stoga čuditi što se napori Endeha nostalgičara i ‘čuvara bleiburške uspomene’ iscrpljuju u jedinom mogućem što je još preostalo: u uzaludnom povijesnom revizionizmu i suludom ideološkom glajhšaltungu kojim bi u ravnovjesje bili dovedeni crvena petokraka i klempavo U.
Nitko pametan, naravno, neće poreći da su ‘pod petokrakom’ i ‘srpom i čekićem’ počinjeni zločini niti će se protiviti tome da se oni znanstveno obrade i objave, ali dovoditi u istu ravan antifašizam i fašizam, kao i njihove simbole, prvoklasna je pizdarija i manifestacija nečasnih namjera.
Zadnje, ali ne i manje važno, kada smo već kod obilježja i simbolike, vrijedilo bi znati znači li to suočavanje s prošlošću, takvo kakvo proklamiraju Esih i Hasanbegović, i suočavanje s rijekama krvi što su potekle u sjeni križa Katoličke crkve? Ili se to ne računa?
