Partijske brigade
Kada ti netko poput Josipa Klemma – čovjeka dakle čiji su se ratoborni puleni ne tako davno sukobili s policijom na Markovu trgu, da prijetnje plinskim bocama u Savskoj ulici i ne spominjemo – kaže da bi vaš zajednički politički put trebao slijediti politiku dijaloga, a ne retoriku prijetnji, onda pouzdano znaš da si usrao motku.
Kada ti onda još na sve to netko poput Zlatka Hasanbegovića – čovjeka dakle čija bujica svjetonazorskih misli izvire iz kanalizacijskih odvoda jasenovačkog logora – kaže da ti rečenice zvuče kao da su iz septičke jame, onda pouzdano znaš da si usrao motku baš onako kako se šika. Izvanserijski i spektakularno.
Upravo to dogodilo se nekidan Zoranu Milanoviću, kada su nakon sastanka s ratnim veteranima u javnost procurile snimke na kojima se može čuti kako šef SDP-a politički vrh Srbije naziva šakom jada, Bosnu ‘big shitom’, dočim ga za ustaški poklič ZDS, baš onako šeretski, živo zaboli dupe.
Pa se odjednom digla strašna graja, teško izdrživa cika i vriska sa svih strana, te tko je snimao razgovor, te je li riječ o taktičkom potezu mudroga političara, te radi li se o prostakluku bez presedana, te hoće li mu snimke donijeti više štete ili koristi, te je li rekao samo ono što većina građana misli, te ulizuje li se jeftinim bedastoćama desnici, te ovo, te ono.
Sva su ta pitanja međutim potpuno promašena i efemerna. Naime, ako stvari gledamo dugoročno, ono što je za ovo društvo kudikamo pogubnije od Milanovićeva laprdanja, i što nitko osim Markovine u Telegramu nije primijetio, jest činjenica da je ovdje dvadeset i kusur godina nakon Oluje rat još uvijek dominantna tema i da su veterani iz tog istog rata još uvijek itekako važan, da ne kažem presudan, društveno-politički faktor.
Da je u prošlosti postojala barem trunka političke volje, svi problemi veterana – od statusa, mirovina, dodataka na plaću, skrbi, što god hoćete – mogli su i trebali su biti riješeni najkasnije tamo negdje do kraja 2002. godine.
Za tim se, naravno, nije išlo, jer su veterani – kupljeni povlasticama ili pak izmanipulirani na neki drugi način, svejedno – uvijek mogli dobro poslužiti kao jeftina municija u predizbornim političkim prepucavanjima.
Ako se pritom uzme u obzir njihov glasački potencijal, materijalizirati monopol na veteranske simpatije značilo je napola riješiti izbore. Pa smo tako došli do toga da u Hrvatskoj danas ne postoji nijedna stranka koja nema minimalno jednu veteransku brigadu.
‘Mi smo jedina opcija kojoj su čak pet nositelja izbornih lista dragovoljci, a među kandidatima je ogroman broj branitelja’, grmi, eto, upravo ovih dana Nikola Grmoja, kojeg su, ako je za vjerovati Jambu, evakuacijom u švicarske Alpe uspjeli spasiti od smaka svijeta, sve da bi on danas mogao spasiti Hrvatsku od Plenkovića i Milanovića.
Sva je sreća, ispada na kraju, da tih veterana – po službenom popisu koji još uvijek nije zgotovljen – ima preko petsto hiljada, inače bi se novoformirane partije, poput, recimo, Grmojina MOST-a, našle u nemalom problemu.
Ovako se uvijek nađe za svakoga ponešto. Barem pet dragovoljaca koji će nositi liste. Zapanjujući broj veterana, pritom mislim prvenstveno na ove najeksponiranije i već godinama najglasnije, svojom je voljom pristao biti jeftina moneta za potkusurivanje u rukama manipulatora iz redova takozvane političke elite.
U toj činjenici leži i odgovor na pitanje kako to da su s vremenom svi oni uspjeli na sebe navući odijum šire javnosti i razlog zašto ih sve veći broj pametnih, ozbiljnih i vrijednih ljudi već neko vrijeme ne doživljava odveć časnima i ozbiljnima.
Prezimiti u Europi
Da je politika nogomet, slavni Tomislav Židak umjesto iz maksimirske šume kolumne bi pisao s klupice na Trgu žrtava fašizma, a sportske rubrike u novinama punile bi se otprilike ovakvim vijestima.
Zahuktavaju se polako natjecanja u najjačim nogometnim ligama Staroga kontinenta. Zbog dosad neviđene akumulacije trenerskih karizmatika – ako izuzmemo Carla Ancelottija, sve najbolje što nogometna struka može ponuditi trenutno je stacionirano na Otoku – najviše pažnje privlači engleski Premiership.
To međutim nipošto ne znači da smijemo zanemariti zbivanja na domaćim travnjacima. Prvenstvena utrka, kao što zasigurno znate, započinje 11. rujna. I premda do kraja prijelaznog roka ima još sasvim dovoljno vremena, momčad prošlogodišnjeg prvaka, zagrebačkog HDZ-a, gotovo je u potpunosti kompletirana za nadolazeću sezonu.
Zbog spornih ugovora s mađarskim prvoligašem MOL-om, uprava najtrofejnijeg hrvatskog kluba otkazala je suradnju šefu struke Tomislavu Karamarku. Na njegovo mjesto doveden je nadobudni internacionalac Andrej Plenković iz belgijskog Bruxellesa.
Također valja reći kako je s Karamarkom klub napustila i glavna fizioterapeutkinja Josipa Rimac. Nju će zamijeniti slabo poznata Ivana Maletić.
Unatoč pompozno najavljenom radikalnom zaokretu u politici kluba, koji je između ostalog trebao rezultirati i ‘lustracijom’ svlačionice, kostur momčadi ostao je manje-više nepromijenjen.
Tako će i u novoj sezoni zadnju liniju obrane držati proslavljeni stoperski par Brkić i Hasanbegović. Popularni Šehid, beskompromisna ‘sjekira’ i miljenik najradikalnije frakcije navijača, odlučio je na taj način prekinuti špekulacije o odlasku i pomoći klubu barem u jesenskom dijelu prvenstva.
Od novopridošlih pojačanja vrijedi spomenuti dvojac u veznom redu. Riječ je o Dragi Prgometu, defenzivno orijentiranom igraču s dobrim pregledom igre, i Milanu Kujundžiću, fantazistu koji se već kao junior proslavio epizodom u Madridu. Nažalost ne u Realu, nego fotografijom na grobu Ante Pavelića.
Prgomet i Kujundžić ne bi trebali imati problema s prilagodbom na već uhodani sustav igre zagrebačkih Plavih, budući da je zapravo riječ o povratnicima u momčad, ‘dvojcu bez kormilara’ koji je prošlu sezonu proveo na kaljenju u Hridi odnosno Hrvatskoj zori.
Što se pak ofenzivnog dijela postave tiče, za paranje suparničkih mreža bit će zaduženo još jedno zvučno pojačanje. Kako je klubu već neko vrijeme nedostajao igrač od dvadeset golova po sezoni – Ivan Domagoj Milošević i Gordan Jandroković ostat će po svemu sudeći precijenjeni i preplaćeni talenti – iz trećeligaša HSP AS doveden je Ivan Kirin, centarfor koji situacije u protivničkom šesnaestercu, baš kao i u vlastitom životu, rješava preko reda, jednim vrlo jednostavnim i sugestivnim pitanjem ‘Znate li vi tko sam ja?’
Sve u svemu, gledajući ovako na papiru, ne bismo rekli da se radi o momčadi za velike dosege. Ipak, lopta je okrugla, a nogomet nepredvidljiv. Zato ga, uostalom, i volimo.
Ne preostaje nam stoga ništa drugo nego da sačekamo početak prvenstva i vidimo u kojoj će mjeri pedantni Plenković uspjeti nametnuti svoje zamisli skupini raskalašenih pojedinaca i hoće li to biti dovoljno da klub s Trga žrtava fašizma nakon 11. rujna napokon prezimi na vlasti. Pardon, u Europi.
Povratak ratnika
Kada su se medaljama ovjenčani hrvatski olimpijci konačno vratili iz Rija, u Zadru su se dijelili stanovi, u Puli poslovni prostori, a u ostatku domovine, koja, izgleda, pati od manjka kreativnosti, dijelio se uglavnom cash.
I dobro je da je tako. Bez imalo cinizma. Zaslužili su ljudi. ‘Zadru i Hrvatskoj potrebni su ovakvi pojedinci’, birao je riječi tronuti zadarski gradonačelnik Kalmeta nakon što je jedriličarima Fanteli i Mareniću dodijelio gradske stanove, računajući pritom koliko bi jeftinih glasova pokupio tim činom, samo da se našao na listi za predstojeće izbore. Afere su međutim bile jače.
Kada su se medaljama ovjenčani hrvatski olimpijci prekjučer konačno vratili iz austrijskog Vöcklabrucka, gdje su na srednjoškolskoj matematičkoj olimpijadi pojedinačno osvojili dvije zlatne, jednu srebrnu i tri brončane medalje, uključujući i ekipno zlato s maksimalnim brojem bodova, nigdje u Hrvatskoj nije se dijelilo ništa.
Na autobusnom kolodvoru nije bilo torti ni tamburaša. Pobjednike su dočekali tek roditelji i uža familija. Ako budu imali sreće, laureati matematičke olimpijade bit će nagrađeni eventualno laptopima, a matične škole inkasirat će besplatnu ugradnju pametne ploče u jedan od kabineta.
Baš nitko neće spomenuti da su Rijeci, Zagrebu, Čakovcu, Dubrovniku, svima nama, uostalom, potrebni ovakvi pojedinci.
Neće valjda mudra hrvatska država ulagati u mlade genijalce da bi oni onda za deset godina porez plaćali u Njemačkoj, Britaniji ili kamo će već otperjati trbuhom za kruhom, što dalje od ovoga jada.
Znam da je patetično, prvoloptaški i ne kažem da je isto, naravno da nije, ali baš, eto, nešto mislim, kada bi to bila barem minimalna garancija da će se pet, deset ili stotinjak klinaca povesti za njima, da će se svi oni na taj način ostaviti Big Brothera i molitvenika, da će ostati ovdje i uzdajući se u vlastitu pamet raditi na dobrobit ovoga društva, dodjela stanova mladim genijalcima koji postižu izuzetne rezultate na matematičkim, pjesničkim ili kakvim god hoćete olimpijadama, bila bi najbolja stvar koju ova država može učiniti za svoju budućnost.
U Hrvatskoj je međutim od bolje budućnosti kudikamo važnija junačka prošlost.
