Kako je Marin Držić još prije petsto godina sjajno opisao suvremenu Hrvatsku

Slavni dubrovački komediograf Marin Držić u svojoj najpoznatijoj komediji Dundo Maroje tvrdi da Republikom vlada par desetaka lakomih spodoba i moralnih nakaza koje naziva ljudima nahvao. To su čovuljci s nogami od čaplje, stasa od žabe, fece od ljudskoga roda, obraza od mojemuča, od papagala, od žvirepa i barbaćepa.

Dakako, takvim je diskursom navukao na sebe bijes vladajućih elita, koje nisu imale velike koristi od lucidnih zapažanja jednog cinika i zajedljivca, a teško je zamisliti da bi nešto bolje prošao u današnje vrijeme.

Malo što se naime pod ovim našim komadićem neba promijenilo od njegova vremena do danas. Stotinama godina već taj isti Držić, zvan Vidra, maltretira generacije gimnazijalaca i studenata lijepe književnosti, a oni ga sve nešto guraju od sebe kao da su mu slova kužna a misli kancerogene.

Šteta je to. Manjak ljubavi spram Držića samo je posljedica nerazumijevanja njegovih riječi. Čitajući Držića mogli bismo mnogo naučiti o nama samima i o društvu koje nas okružuje. Uistinu, malo je pisaca, ako bolje pogledate, koji su i danas, 450 godina nakon posljednjeg daha, tako ‘zimzeleni’ i suvremeni.

Djelo dubrovačkog zajebanta u tom je smislu čista, nepatvorena književna crnogorica. Pišući o slavnoj Dubravi i rimskim kurvama, Držić je kao malo tko uspio dočarati svu prijetvornost suvremene političke elite. Budimo blagi pa upotrijebimo taj uvriježeni oksimoron.

Kada iz današnje perspektive govorimo o Držiću, mi kao da govorimo o kakvom nepotkupljivom kroničaru fakovske generacije, a ne o našem najvećem renesansnom komediografu.

Ništa se tu nije promijenilo, godine prolaze, ali navike i obrasci ponašanja ostaju. Ismijavajući bogatu dubrovačku renesansnu vlastelu, Držić je nepogrešivo definirao postmodernističku hrvatsku oligarhiju. Sve su to od kamena čovuljci, fece i barbaćepi. Republikom i dalje vlada par desetaka lakomih spodoba i moralnih nakaza koje bismo bez ustručavanja mogli nazvati ljudima nahvao.

Da je kojim slučajem stvarao 500 godina kasnije, nema nikakve sumnje da bi njegova satira i njegovo komedijašenje bili proglašeni opasnim i nedržavotvornim.

I ne samo to, da stvar bude gora, osim o čovuljcima i barbaćepima Držić u svojoj komediji piše o Starim Indijama, vodama bistrim, bogatim poljima i zrjelom voću, o raju zemaljskom u kojem nema imena ‘moje’ i ‘tvoje’, ma je sve općeno svijeh i svak je gospodar od svega.

Shvaćate li o čemu se radi? Na što vas sve to podsjeća? Na što konkretno misli Držić kada piše o Starim Indijama? Na što aludira kada zagovara eliminaciju privatnoga vlasništva? Da, da, točno to.

Dakle ne samo da je slavni dubrovački pisac opasan i nedržavotvoran, već se ovako prosto i prvoloptaški nameće kao najglasniji apologet socijalističkog samoupravljanja!

Ostaje potpuno nejasno i nevjerojatno kako se kao takav još uvijek nije našao na udaru vladajuće kulturno-obrazovne inkvizicije i kako je uopće do dana današnjeg uspio preživjeti u lektiri i na daskama koje život znače.

Iako nas je, kao što vidite, tako lijepo opisivao, govorio nam kakvi smo i kakvim se nakazama divimo, od Držića ipak nismo naučili ništa. Njegova renesansa slavila je inteligenciju. Plemenitu, vrckavu i duhovitu. Vrlinu koja teži osobnom užitku, ali koja pritom nije u opreci s općim dobrom. Ma se je trijeba s bremenom akomodavat, kaže tako učenik Plautov, trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Prilagodit se vremenu, biti snalažljiv u najpozitivnijem smislu riječi.

Mi smo cijelu tu filozofiju izokrenuli u najgorem mogućem smislu. Njegovo se akomodavanje ovdje svelo tek na besramnu pljačku i lopovluk. Primjeri zgodnog snalaženja više nisu benevolentni bonvivani poput Pometa, već suspektni tipovi što su još jučer bili šoferi, cvjećari ili pak geodeti, a danas žive u dvorcima u podsljemenskim zonama i kolodvorskim ulicama.

U nas su, izgleda, snalažljivi i inteligentni bili samo oni što su namlatili pare privatizirajući vaše tvornice i krčmeći vaše obiteljsko srebro dok ste vi šutjeli. To je otprilike mjera hrvatske inteligencije.

Velikog Držića mi smo tako sveli na jeftinu nakaradu koju su Antić i Badovinac opjevali u pjesmi Herojix. Kod nas bit snalažljiv je zajebat zakon.

Od njegova Dunda Maroja mi smo svojevoljno preuzeli tek podjelu uloga na sluge i gospodare. Kristalno je bistro tko je tko u toj predstavi. Društvo koje ne umije čitati i učiti iz pročitanog, bojimo se, i ne zaslužuje mnogo bolje.

Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 29.3.2016.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije