Tek nakon što smo na znanje primili imena novih ministara postalo je jasno zašto su gospodi Petrovu i Karamarku trebali doslovce mjeseci da napokon formiraju novu Vladu.
Dopustite stoga i potpisniku ovih redaka da javno pred svima prizna pogrešku i okaje svoj grijeh: taman kada sam, potpuno ishitreno i maliciozno, krenuo napisati kako će ovakvim tempom rada novoizabrane vladajuće garniture sljedeći parlamentarni izbori biti raspisani tamo negdje 2034. godine, odjednom je svima postalo kristalno jasno da se ovakva ekipa naprosto ne može okupiti u tjedan dana. Nema nikakve šanse. Posao je to, naime, koji zahtijeva vrijeme.
Ako ste ovih dana tek ovlašno bacili pogled na popis tko je sve postao članom izvršne vlasti jasno vam je o čemu govorim. Rigorozni kriteriji odabira podigli su letvicu uvjeta gotovo na sotomajorske visine. Ili se to barem tako, u zadnjih dva i pol mjeseca, predstavljalo javnosti.
Na kraju, međutim, ipak pari da je umjesto proklamiranih vrijednosti, poput stručnosti, poštenja i dokazanosti u poslu, osnovni preduvjet za posao u Vladi bilo posjedovanje policijskog dosjea ili barem koautorski rukopis u nekoliko respektabilnih afera.
Dosadašnje Vlade, pogotovo nekoliko zadnjih, u pravilu su se formirale u roku od dvadesetak dana nakon parlamentarnih izbora. U ministarske fotelje nerijetko bi sjedali neki novi, nepoznati ljudi o kojima šira javnost nije znala baš ništa. Kao da prije ulaska u izvršnu vlast nisu ni živjeli.
U idućih godinu, dvije, tri, ovisno o tome kako je koji ministar u međuvremenu zglajzao, mediji su postepeno otkrivali njihove afere. S vremena na vrijeme, polako su se raspetljavale njihove tajne iz prošlosti, koja je, ispostavljalo se, znala biti itekako živahna i prijetvorna. Kosturi su polako počeli ispadati iz ormara. Pojedini ministri bivali su smijenjeni. Neki od njih uspijevali bi zadržati poziciju. Ovisno o razmjerima skandala.
Za razliku od toga, aktualnoj Vladi, trinaestoj po redu, trebala su gotovo puna tri mjeseca da uopće bude formirana, nakon čega su nama trebala nepuna tri dana da saznamo s kime imamo posla.
Nakon početnog šoka, nakon što smo se, dakle, uvjerili da novi premijer ne govori hrvatskim jezikom, ubrzo smo otkrili da je novi ministar branitelja kabadahija koji državi ne plaća porez, koji živi u mebliranom stanu, a istovremeno je već godinama, kako to krležijanski zvuči, prijavljen u baraki 85 Ge, šupi sklepanoj od kvrgavih dasaka. Da je siledžija o čijem poštenju i naravi zna i policija.
Ubrzo smo otkrili da je novi ministar kulture simpatizer Endehazije – u slobodno vrijeme zaposlen na mjestu predsjednika Počasnog blajburškog voda – koji antifašizam smatra floskulom.
Otkrili smo da je novi ministar zdravstva bio ravnatelj zadarske bolnice, smijenjen s funkcije zbog malverzacija, nepravilnosti i 116 milijuna kuna manjka u blagajni.
Otkrili smo da je novi ministar gospodarstva bivši zamjenik poslovođe jednog Baumaxovog dućana, smijenjen zbog krađe četrdesetak kvadrata stiropora.
U nepuna tri dana, da skratim, otkrili smo i prekoviše toga. U nepuna tri dana otkrili smo sve ono što smo trebali otkrivati u naredne četiri godine.
Svjedoci smo, kako vidite, još jedne klasične hrvatske priče: to, dakle, da po svim najavama najpoštenijoj i najsposobnijoj hrvatskoj Vladi najprije treba tri mjeseca da se formira i da onda nakon toga u nepuna tri dana saznamo da je nafutrana s više afera nego obje Sanaderove Vlade zajedno, to se može dogoditi jedino ovdje, jedino Petrovu i jedino Karamarku.
Andrej Nikolaidis, jedan od najboljih crnogorskih pisaca mlađe generacije, svojedobno je u jednom intervjuu, govoreći o postjugoslavenskim zemljama, iznio vrlo zavodljivu tezu. On je, naime, predložio otprilike sljedeće: budući da je spektakularno propao naš eksperiment s demokratskom vladavinom ‘nositelja vrline’, uglednih predstavnika naroda, iz boljih kuća i još boljeg obrazovanja, najboljih među nama po mišljenju naroda, možda bi trebalo pokušati s vladavinom, po mišljenju naroda, najgorih među nama.
Da naši politički predstavnici ne budu birani iz društvene kreme, nego iz društvenog taloga, da vođe ne tražimo na elitnim sveučilištima, nego na ispišanim ulicama, da na sjednice Vlade i zasjedanja parlamenta ne dolaze glave obitelji u sivim odijelima, nego manični ulični propovjednici i mucavci u dragovima. Da vidimo mogu li najgori među nama biti gori od onih najboljih. Kažem, vrlo zgodno i zavodljivo. Samo kada ne bi bilo onog neizbježnog ‘ali’.
Za Crnu Goru, doduše, i druge postjugoslavenske države ne možemo tvrditi, ali gledano odavde, poučeni recentnim hrvatskim iskustvom, možemo zaključiti tek to da njegova ideja baš i ne predstavlja neki vrhunac mudrosti.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 2.2.2016.
