Ako se jednoga dana, na kraju svega i unatoč svemu, nekako i uspijete dokopati rajskih poljana, ondje će vas, u to nema nikakve sumnje, dočekati čitava galerija kojekakvih obješenjaka i pervertita, koje onako na prvu, naivni kakvi već jeste, tamo gore baš i ne biste očekivali.
Ako pak su vam ambicije nešto veće, ako mislite napredovati u hijerarhiji, planirate, recimo, da vas u dogledno vrijeme proglase nekakvim svecem, tada morate imati na umu potrebu zadovoljavanja standardne procedure, kao i to da ćete u tom slučaju sjediti za istim stolom s bulumentom najrazvratnijih kretena, razbojnika, lopova, šovinista svih vrsta, ubojica, incestuoznih manijaka i pedofila.
Pravilo je jednostavno – za potrebe ovoga eseja malo ćemo preraditi poznati zaključak Ćiće Senjanovića – što veći manijak i razvratnik prije, to veći svetac kasnije.
Najprije riječ, dvije o samoj proceduri. Da vidimo što sve treba prikupiti od papirologije ukoliko želite biti iole ozbiljniji kandidat za funkciju sveca. Rokovi nisu problem, natječaj je, dakako, otvoren dovijeka.
Nakon što otegnete papke, treba proći minimalno sedam godina prije nego netko od vaših poznanika – u skladu s ranijim dogovorom, po mogućnosti netko koga ste podmitili ostavljanjem kuće u nasljedstvo – uopće predloži da upravo vas proglase blaženim. To je prvi korak.
Zatim treba predočiti dokaze za dva čuda u kojima ste osobno imali prste, što poznavajući vas neće biti neki veliki problem.
Nakon toga još samo treba pričekati zasjedanje komisije koja ima zadatak negirati vaše zasluge – članovi komisije u početku treniraju strogoću, ali na kraju se uvijek slože – i to je manje-više to. I prije nego što ste se nadali, već ste postali lijep komad sveca, sa svim pripadajućim pravima i obavezama.
Ovdje ćemo za svaki slučaj ipak umetnuti jedno malo upozorenje: postoji, naime, mogućnost – minimalna doduše, ali ipak postoji – neznatnih poteškoća, bojazan da ste možda, sebično i glupavo, malo zakasnili s umiranjem. Današnja vatikanska administracija grca u korupciji, troma je i neprohodna. U tom smislu, bilo bi kudikamo oportunije da ste odapeli tamo negdje na početku pontifikata Ivana Pavla Drugog. Čovjeka poznatog po niskim kriterijima u odabiru i hiperprodukciji svetaca.
No, neka vas to ne obeshrabri. Kakva će vas ekipa dočekati u razredu svetaca pokušat ćemo ilustrirati na primjeru zasigurno najveće zvijezde koja će baš ove godine, 4. rujna, biti proglašena sveticom. Upravo su recentne rasprave o njenom djelovanju i bile zgodan šlagvort za ovaj ogled.
Njeno ime je Agnes Bojaxhiu. Riječ je o albanskoj redovnici, vama je vjerojatno poznatija pod nadimkom Majka Tereza. Malo je ljudi poput nje, oko kojih su mišljenja tako nepodijeljena. Majka Tereza još uvijek slovi kao neupitan moralni autoritet, žena koja je sebi otimala od usta ne bi li dala drugima.
Upravo ovih dana, međutim, opet su se – veoma sramežljivo doduše – u javnosti pojavile sumnje i dokazi – ne treba posebno naglašavati kako je cijela priča dočekana na nož, prisnažena zabrinjavajućim ispadima mržnje i bijesa svojstvenim samo vjerskim fanaticima – kako Majka Tereza ipak nije bila ono za što se predstavljala.
Želimo li doznati kako je zapravo stvoren mit nazvan Majka Tereza, morat ćemo se vratiti gotovo pedesetak godina u prošlost, preciznije u 1969. Nećemo biti posebno originalni, ali uvijek valja podsjetiti na činjenice koje tako olako zanemaruje oduševljeno mnoštvo.
U to vrijeme BBC je u Indiji snimao dokumentarni film Nešto lijepo za Boga. Snimatelj Ken Macmillan koristio je prilikom snimanja nove, još neisprobane Kodakove filmove zahvaljujući kojima je uspio postići da se i u mračnijim prostorijama Kuće umirućih, kako je svoju ‘bolnicu’ nazivala Majka Tereza, vide i najsitniji detalji.
Rezultati su stoga bili zapanjujuće dobri. Malcolm Muggeridge, religijski zanesenjak također angažiran od strane BBC-a, odlučio je, međutim, kako nije stvar u novim filmovima, već da je riječ o božanskom svjetlu. O čudu Majke Tereze. Dva dana nakon toga uslijedili su pozivi novinara sa svih strana svijeta, priča o božanskom čudu proširila se brzinom svjetlosti i zvijezda je, kako se to patetično običava kazati, rođena. Ostalo je povijest.
Nakon toga, kritizirati djelovanje albanske redovnice postalo je u najmanju ruku nepopularno, a na momente čak i opasno. Majka Tereza već je za života smatrana sveticom i tu nikakve rasprave nije smjelo biti.
Ako ipak malo bolje otvorite oči, vidjet ćete kako se njeni postupci ni u ludilu ne mogu dovesti u kontekst plemenitoga, a kamoli svetoga. Riječ je o ženi koja nije brinula o siromašnima i bolesnima, već je tu platformu koristila za propagiranje svojih zaumnih, fundamentalnih stavova.
Uostalom, najveće donacije primala je upravo od onih koji su beskrupulozno pljačkali siromašne. Spomenimo dvojicu. Jedan je okrutni haićanski diktator Duvalier, za čije je vladavine Haiti postao najsiromašnija država zapadne hemisfere. Majka Tereza u tome nije vidjela ništa sporno.
Drugi je Charles Keating, prepredenjak koji je opljačkao nekoliko stotina milijuna dolara iz američkih mirovinskih fondova, od kojih je nekoliko milijuna poklonio upravo Majci Terezi.
Kamo je odlazio sav taj novac, ona nikada nije objasnila. Sigurno je tek da nije potrošen na gradnju bolnica čemu je načelno bio namijenjen. Da je gradila bolnice vjerojatno bi se i sama liječila u jednoj od njih, a ne u modernim američkim klinikama.
Umjesto toga, novac je, između ostaloga, odlazio na gradnju samostana u kojima su se regrutirale mlade misionarke predodređene za širenje njenog nauka. Osim toga, njene prijateljice nisu bile siromašne jadnice iz predgrađa Calcutte, nego Indira Gandhi, Nancy Reagan i Lady Di.
O tome kakvi su uvjeti vladali u njenim primitivnim prihvatilištima i o patnjama u kojima su tamo umirali ljudi, uopće je bespredmetno govoriti. Jedno je sigurno, ono što su tamo radile njene misionarke prije bi se moglo nazvati zlostavljanjem, a ne pomaganjem.
U najkraćem, na temelju svega što se o njoj zna – i što ona naposljetku nikada nije ni krila, samo što su se rijetki usudili pitati – mogli bismo zaključiti kako Majka Tereza nije bila nikakva milosrdna misionarka, nego radikalni vjerski fundamentalist, osoba koja se zalagala za zabranu kontracepcije i građanskog razvoda, koja je blagoslovila diktature, kako u domaćoj Albaniji tako i diljem svijeta, koja je najveću prijetnju svjetskome miru, kako je i sama naglasila u prigodnom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir, vidjela u pobačaju i koja, na kraju krajeva, zahvaljujući svojim odlukama na duši nosi tisuće ljudi.
Upravo ona i upravo takva dočekat će vas ako se jednoga dana, na kraju svega i unatoč svemu, nekako i uspijete dokopati rajskih poljana. Razmislite stoga dobro. Jeste li spremni na to? Zaista, zaista, kažem vam, u usporedbi s društvom pojedinih svetaca ni pakao se ne čini tako lošom opcijom.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 19.1.2016.
