Varaždin je posljednih dana i tjedana, već dugo to nije bilo toliko intenzivno, ponovno u središtu nacionalnih zbivanja. Ne može čovjek uključiti bilo koji od ‘dalekovidnih’ programa a da iz njega ne iskoči neko od lica više ili manje povezanih s Varaždinom.
Radimir Čačić – političar kojem mediji pumpaju legitimitet
Tako primjerice čelnik stranke s jednim (slovima: 1) saborskim mandatom, Radimir Čačić, redovito biva pozivan u političke magazine, informativne emisije, pa čak i političke talk-showove; pita ga se za mišljenje, sudjeluje u debatama, lamentira, analizira…
Nije to, s jedne strane, ni toliko čudno; jer ako Čačić ima ijednu vrlinu, onda je to ona da je, u svojoj arogantnoj otvorenosti, zanimljiv i intrigantan sugovornik. (Druga vrlina mu je, valja to istaknuti, ta što se svojedobno kao župan, vrlo principijelno iako nepopularno, nikada nije prekrižio kada su lokalni župnici širom županije blagoslivljali polaganje kamena temeljaca za izgradnju onih famoznih JPP-škola.) (Treće vrline trenutno se ne mogu sjetiti.)
Ipak, danas ga se, nakon što je ponovno uskrsnuo iz političkog mrtvila i preživio parlamentarne izbore, sasvim neopravdano tretira kao da je riječ o političaru s (izbornim) legitimitetom najmanje jednakim onome što ga je, ni kriva ni dužna, 8. studenoga ostvarila ona pogubljena skupina okupljena ispod Mosta.
Robert Podolnjak – ‘moralna vertikala’ sve se više krivi i njiše
Upravo jedan od pripadnika te pogubljene skupine drugo je varaždinsko lice koje svakodnevno ‘iskače iz paštete’ u svim medijima; jedino je još preostalo ponuditi mu ulogu u nekoj radio drami koje se emitiraju na trećem programu Hrvatskog radija.
Proteklih tjedana doći do Roberta Podolnjaka za lokalne novinare gotovo je nemoguća misija (tako nije bilo dok je imao podosta toga za reći o gradskoj vlasti u vrijeme Ivana Čehoka). Stoga je nemoguće doznati kakav je njegov stav prema ovoj posljednjoj lakrdiji koju je odigrao Božo Petrov te misli li Podolnjak pokušati sačuvati već poljuljani imidž ‘moralne vertikale’ koju je godinama gradio na lokalnoj političkoj sceni – pa reći Mostu zbogom i jednostavno se vratiti kući.
No s obzirom da ga kod kuće još uvijek nema, čini se da se odgovor nameće sam po sebi.
Ladislav Ilčić – ksenofobija zapakirana u ‘kulturološku različitost’
A Most i SDP, prije nego što su se ‘pomirili’ (uoči konačnog ‘razilaženja’), ‘zaratili’ su oko lika i djela Ladislava Ilčića. Rutinsko gostovanje predsjednika Hrasta na jednoj televiziji dovelo ga je, zbog određenih stavova izrečenih tijekom emisije, u nezgodnu poziciju da su ga na zub uzeli razni predstavnici ‘lijevo-liberalne provenijencije’ ili – kako bi to rekao naš današnji četvrti gost, o kojem par riječi uskoro – ‘lažljivi komunisti’.
Bilo je pomalo neugodno potom od Ilčića slušati objašnjenja i obrazloženja, gotovo opravdavanja, vlastitih riječi, a pogotovo prijetnje tužbama onima koji su njegove stavove ocijenili rasističkima.
Najveći je to problem desnice danas u Hrvatskoj; pozivaju se, i ne govorim sada (samo) o Ilčiću, na slobodu govora koja im daje za pravo da izriču nacionalističke, homofobne, rasističke ili fašistoidne stavove, ali pritom imaju i jedan uvjet: da se te stavove nikako ne smije okarakterizirati kao nacionalističke, homofobne, rasističke ili fašistoidne.
Vlado Košić – politički ‘aktivist’ s Facebooka
Politički ‘aktivist’ s Facebooka, a u slobodno vrijeme sisački biskup, Vlado Košić, naš je dečko, tu ‘z Družbinca, mjesta pored Petrijanca. Nakon arkadijskog djetinjstva provedenog uz prelijepu Dravu, Košić je po završenom osnovnoškolskom obrazovanju krenuo put Zagreba te tamo godinama marljivo učio i studirao kako bi svoj život posvetio širenju radosne vijesti.
No, umjesto po tome, javnost će ga ipak bolje zapamtiti po njegovu nemuštom političkom angažmanu tijekom proteklih pregovora na relaciji Most-SDP-HDZ. U trenutku kada je Most došao korak do konačne suradnje sa SDP-om, Košić je jednostavno – puknuo! Pa si dao oduška na Facebooku.
Božu Petrova tako je u svome obraćanju nazvao ‘naivčinom i izdajicom’ koji je odveo Most u ‘ralje komunista’, a Zorana Milanovića ocijenio je kao ‘starog lisca, lopinu i prevaranta’ i, sasvim predvidljivo za jednog pripadnika domoljubno-klerikalnog miljea, ‘lažljivim komunistom’.
Tko laže? Komunisti lažu!
Jer ‘komunisti uvijek lažu’, zna Košić jako dobro, uvjeren k’o malo dijete da je ‘domoljubna’ opcija – samime time što se busa u prsa uslijed silne ljubavi prema domovini, barem deklarativno i pragmatično – po definiciji cijepljena protiv laži.
A dokle seže Košićeva djetinja naivnost vidjelo se već dan kasnije, kada su njegove stavove ispisane na društvenoj mreži prenijeli gotovo svi mediji.
– Mislio sam da komunikacija putem Facebooka nije medijska, dapače da je preuzimanje pojedinih osobnih razmišljanja s Facebooka bez odobrenja vlasnika zapravo kršenje privatnosti. Jer ako podijeliš nešto s prijateljima, to ne bi trebali čitati neprijatelji – napisao je, između ostalog, Vlado Košić, ponovno u javnoj objavi, vidljivoj svima, umjesto privatnoj, namijenjenoj samo njegovim prijateljima.
Vrhnje onoga što nudi Katolička crkva u Hrvata
Takav redikulizam možda i ne bi bio toliko neobičan i neočekivan kada bi se radilo o nekom anonimnom seoskom župniku iz zabačenog kutka domovine kamo se šalju oni s dna crkvene hijerarhije. Međutim, Vlado Košić nije jedan od takvih.
Osim što ga je papa Benedikt XVI. 2009. godine imenovao biskupom Sisačke biskupije, Košića je još papa Ivan Pavao II. godine 1998. proglasio pomoćnim biskupom Zagrebačke nadbiskupije. Od 1995. predaje na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a, osim toga, u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji ovaj dečko ‘z Družbinca do lani je obnašao funkciju predsjednika Komisije ‘Iustitia et pax’ (‘Pravda i mir’), a još uvijek je na čelu Vijeća za ekumenizam i – dijalog!
Očigledno je, dakle, da Vlado Košić nikako nije ‘bilo tko’. Stoga se može zaključiti da jednako kao što su Milanović, Karamarko i Petrov ono najbolje što je iznjedrila hrvatska politika (tko je iznjedrio Tihomira Oreškovića, to tek trebamo dokučiti), tako je Vlado Košić samo vrhnje onoga što nudi Katolička crkva u Hrvata.
Goran Štimec – Dežurni namćor – 23.12.2015.
