‘On je jedan od rijetkih ljudi koji su mi i danas autoritet. Poštujem ga i respektiram sve što je napravio’, povjerila se tako Ines Strenja Linić – uz Petrova, Lovrinovića i Petrinu jedna od najeksponiranijih zastupnica Mosta – novinarki Jutarnjeg lista na pitanje što misli o Mirku Norcu, pravomoćno osuđenom ratnom zločincu.
Interesantna je to spoznaja. Dosad je, naime, zabilježen tek jedan slučaj da je netko postao neupitnim autoritetom nakon brutalnog ubojstva starice. Riječ je o stanovitom Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom. Možda ste čuli za njega.
Današnja Hrvatska nije carska Rusija
Prije sto pedeset godina, međutim, u carskoj Rusiji, nije ni bio, ako malo bolje pogledate, neki veliki problem postati autoritetom. Dovoljno je bilo izmisliti neku fiktivnu staricu – neka se zove, uzmimo, Aljona Ivanovna – zatim dršku sjekire perfidno tutnuti u ruke poniženog studenta Rodiona Raskoljnikova i stvar je riješena.
Današnja Hrvatska, međutim, ipak nije carska Rusija. Daleko od toga. Ovdje su stvari kudikamo kompliciranije. Na kraju krajeva, malo je vjerojatno da je spomenuti Mirko Norac uopće čuo za Dostojevskog prije nego što je zagazio u zrele muževne godine. Sva je prilika da je u kontakt s njime dospio tek na odsluženju kazne, kada je postao voditelj knjižnice u zatvoru u Glini.
Prigodno se poslužio stvarnom, živom staricom
Da bi postao autoritetom, ovdje, u modernoj Hrvatskoj, Mirko Norac morao je otići korak dalje od velikog ruskog pisca. Nije, doduše, morao ništa izmišljati. On se prigodno poslužio stvarnom, još uvijek živom staricom srpske nacionalnosti, odvukao je u obližnji šumarak, nakon čega se, ako je vjerovati svjedocima i slovu pravomoćne presude, začuo pucanj.
Nije, kažem, moderna Hrvatska carska Rusija. Da bi, dakle, postao autoritetom, Mirko Norac morao je osobno likvidirati staricu srpske nacionalnosti, zbog čega je osuđen na dugogodišnju robiju.
Od hladnokrvnog ubojice postao žrtvom
Gospođa Ines Strenja Linić, međutim, ne mari mnogo za to. Ne mari ona, što bi rekao Šenoa, ni za župnikova Napoleona ni za sučeve kruške. Štoviše, u potpuno perverznom obratu, od hladnokrvnog ubojice Norac je u njenim očima postao žrtvom: ‘Žao mi je zbog onoga što mu je društvo učinilo i mislim da je velika žrtva. Pitanje je kako mu je određena krivnja za zapovjednu odgovornost i što se tu zbivalo.’
Nije, naravno, zastupnica Strenja Linić prva koja Norca spominje u svojstvu neupitnog autoriteta. Sjetite se, recimo, Ive Sanadera i kabadahija sa splitske rive. Sjetite se Marka Perkovića koji mu je na vlastitim koncertima svojedobno ostavljao prazan stolac u VIP loži. Nekadašnji ministar Darko Milinović zbog njega se vezivao lancima. Milan je Bandić, po vlastitom priznanju, godinama posjećivao njegovu obitelj. Vodio brigu kada su svi drugi digli ruke. Alkarski slavodobitnik Ante Zorica nazivao ga je darom s neba.
Razloga za zabrinutost ne manjka
I nema u tome, da se razumijemo, ničega spornog. Nije, naime, problem kada Norca kao autoritet ističu oni koji će za desetak dana, umjesto 2016., veseli i razdragani dočekati ’42. Diskutabilno je, međutim, kada ratnog zločinca kao autoritet ističe netko tko se baš ovih dana predstavlja kao svjetlo na kraju tunela, korektiv sustava vrijednosti i garancija sretnije budućnosti.
Kada netko takav, imajući na umu i hladnokrvno ubojstvo, kaže da respektira sve što je osuđeni ratni zločinac napravio, onda je to bjelodan dokaz da razloga za zabrinutost ne manjka.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 22.12.2015.
