Nova analiza sadržaja bala pokazala je da je riječ o otpadu, gledano s pozicije struke, koji više nema potrebe prethodno obrađivati. S pozicije zakonskih propisa to znači da se taj otpad smije jednostavno - zakopati na odlagalište ili spaliti.
Varaždinski gradski vijećnici će na svojoj sutrašnjoj sjednici (a
koja je sazvana danas!) raspravljati o temama koje,
sudeći prema dnevnom redu i prijedlogu odluka, predstavljaju
mogući prvi korak prema nekom konačnom rješavanju problema
baliranog otpada u Brezju, koje se tamo gomilalo od 2005. do
2013. godine.
No istovremeno te odluke, ako ih Gradsko vijeće u utorak usvoji,
ostavljaju i otvoreno pitanje posljedica pravnih sporova koji bi,
prilično je izvjesno, mogli uslijediti.
Naime, Grad Varaždin i tvrtka
Varkom ovim odlukama raskidaju ugovor s tvrtkom
T&H Invest (nekadašnji T7
VIS) iz 2008. godine. Također izvan snage stavlja
se odluka Gradskog vijeća o koncesiji
dodijeljenoj 2013. godine Zajednici
ponuditelja na čelu s tvrtkom CE-ZA-R.
Grad Varaždin nalazi se u prilično nezavidnoj situaciji.
Osim što su loše političke odluke iz prošlosti stvorile golem
komunalni problem na ulazu u grad, one su isto tako, u nastojanju
nalaženja rješenja, gradskoj blagajni odnosno građanima, na
vrat natovarile nevjerojatan financijski teret.
Podsjetimo, Grad Varaždin i tvrtka Varkom, koja
je zapravo pravi posjednik bala, sklopili su 2008. godine
ugovor o zbrinjavanju bala s tvrtkom T7 VIS. Taj
ugovor nikad nije konzumiran. Pogon za mehaničko-biološku obradu
otpada u Brezju, gdje su bale trebale biti obrađene, završen je
tek 2012., no još sredinom 2011. gradonačelnik Ivan
Čehok i čelnik T7 VIS-a Davor Patafta
završavaju u pritvoru zbog tog ugovora. Sudski epilog, zasad
nepravomoćan, uslijedio je sredinom 2018. godine – Čehok je
osuđen na dvije godine zatvora, Patafta na godinu i osam mjeseci.
Tek će Vrhovni sud donijeti pravomoćnu
odluku.
U međuvremenu, u doba kada je na čelu grada bio Goran
Habuš, kreće se drugim putem prema zbrinjavanju bala.
Tako 2012. godine Grad dodijeljuje koncesiju Zajednici
ponuditelja na čelu s tvrtkom CE-ZA-R
Petra Pripuza (uz Eko-Flor Plus i Komunalac
Davor). Taj ugovor nikad nije potpisan jer Habuš nije uspio
osigurati sufinanciranje od Fonda za zaštitu
okoliša.
Ugovorom s Pataftom iz 2008. godine bila je određena cijena
zbrinjavanja od 137 eura odnosno oko 1.020 kuna po
toni. Prema Pripuzovoj koncesiji, cijena je bila
802 kune po toni.
Kako koncesija nikad nije konzumirana, Pripuz je krajem 2016.
godine podnio tužbu. Traži kompletan iznos plus kamate, tada oko
97 milijuna kuna.
U međuvremenu, 2018. godine Vrhovni sud poništava i pravomoćnu
odluku o ništetnosti ugovora s Pataftom iz 2008. godine. Sada i
T&H Invest (nekadašnji T7 VIS) traži
svoje.
Neke neslužbene informacije govore da se ukupni teret prema
Gradu, kada bi se platilo ono što traže Patafta i Pripuz i pritom
zbrinulo bale, penje sve do iznosa od 350 milijuna kuna!
Hoće li Grad krenuti u drugom smjeru, vidjet će se na sjednici
Gradskog vijeća koja slijedi. Naime, posljednja verzija
Programa sanacije lokacije ‘Brezje’, koji je
potvrdilo Ministarstvo zaštite okoliša, više ne predviđa obradu u
MBO-pogonu, već odlaganje ili spaljivanje
otpada.
Razlog tome je što je u međuvremenu napravljena nova analiza
onoga što se nalazi u balama te je utvrđeno da je riječ o otpadu,
gledano s pozicije struke, koji više nema potrebe prethodno
obrađivati. S pozicije zakonskih propisa to znači da se taj otpad
smije jednostavno – zakopati na odlagalište ili spaliti.
Upravo je to jedan od razloga na kojima Varkom temelji svoje
opravdanje za raskid ugovora. Osim toga, Grad i Varkom pozivaju
se na to da T&H Invest nema važeću dozvolu za gospodarenje
otpadom te stoga nije ispunio uvjete iz ugovora.
U drugome slučaju, onome vezanome uz koncesiju, Grad se također
poziva na to da je promijenjen predmet koncesije, zbog toga
što je je balirani otpad sada drugačije kategoriziran. No također
navodi da u trenutku dodjele koncesije Zajednica ponuditelja nije
raspolagala odgovarajućim dozvolama za gospodarenje otpadom, kao
ni potrebnim kapacitetom.
U konačnici – ako bi se ugovor raskinuo, a koncesija poništila
– sve to bi značilo i bitno manji trošak za građane. Uzevši
u obzir da je nova gradska vlast jedan manji dio bala, koje je
zakonski smjela, već zakopala na odlagalište i za to platila
350 kuna po toni, gruba računica govori da bi za
konačno rješenje bala na isti način Grad trebao izdvojiti oko 35
do 40 milijuna kuna.
Naravno, pritom ostaje do daljnjeg, bez obzira na tumačenja
Grada, otvoreno pitanje pravnog rizika. O tome će zasigurno
biti riječi na sutrašnjoj sjednici Gradskog vijeća.