Ako je ravnatelj bolnice reagirao nespretno, što tek reći na rezon policije. Punih petnaest dana od izbijanja afere koja zaokuplja pažnju cijele države, policija na tendenciozni novinarski upit posve ozbiljno odgovara da policijski službenici o svemu tome imaju neka saznanja iz medija.
Na temelju svega što smo u zadnja dva tjedna, na ovaj ili na onaj
način, uspjeli saznati o tome, dalo bi se zaključiti da je
takozvana afera ‘Psihijatar’ nešto što daleko
prebacuje okvire onoga što bi se vrlo jednostavno moglo nazvati
etičkim postupanjem u zdravstvu.
Petnaestak dana otkako je zahvaljujući Ani
Malbaši u medijima objavljena priča o neimenovanom
varaždinskom psihijatru kojeg pacijentice, kako koja, optužuju za
seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, na svjetlo dana i dalje
izlaze, iz dana u dan, neke nove pojedinosti koje su po svojoj
prirodi takve da bi svaki razuman i empatičan čovjek, kojem je
stalo do zajednice, naprosto poželio da nisu istinite. Jer, ako
je sve to istina, onda čovjeku ne preostaje drugo nego da se
momentalno sledi pred spoznajom u kakvom zapravo društvu živi.
Što se točno zbivalo na odjelu varaždinske psihijatrije zadnjih
godina? Ne znamo. O tome bi, uostalom, mnogo više saznanja trebao
imati netko drugi. Evo, recimo, ravnatelj bolnice. Njemu je
međutim punih deset dana trebalo da se uopće oglasi i da sastavi
priopćenje u kojem između ostalog navodi da je rečeni psihijatar
premješten na drugo radno mjesto. Punih deset dana, kao deset
dugih godina, o aferi koja okupira ne samo lokalnu javnost iz
bolnice se nije mogla čuti jedna jedina riječ.
Znači li to da ravnatelj bolnice štiti svog radnika? Što bi u
načelu bilo vrlo pohvalno, tako dugo dok prava jednog radnika ne
prebacuju prava drugih radnika ili još gore prava pacijenata. Ni
to ne znamo. Razlozi za takvo postupanje mogu biti kojekakvi. Ako
pak posve dobronamjerno pretpostavimo da je ravnatelj bolnice
postupao u dobroj vjeri, na pamet nam pada jedna mogućnost koja
će vam na prvu loptu možda zazvučati neobično.
Ravnatelju bolnice trebalo je deset dana da se oglasi o aferi
zato što jednostavno nije naviknut na to. Bit će da je naprosto
mislio da se on o tome ne treba očitovati i da nikome ne treba
polagati račune. I to zvuči prilično obeshrabrujuće.
Do danas su, naime, čak i političari shvatili da nije oportuno
zanemarivati afere u vlastitim redovima. Pa bi tako svaki lokalni
načelnik, a o predsjedniku neke viđenije stranke ili samom
premijeru da i ne govorimo, o aferi koja ga se direktno tiče, što
prije smandrljao kakvo-takvo priopćenje za javnost. U tom bi
priopćenju, istina, vrlo vjerojatno lagao koliko je dug i širok
pokušavajući opravdati zglajzalog partijskog druga, ali bi ga
naposljetku ipak napisao. Istovremeno, čini se da ‘bijele kute’,
zajedno s ravnateljima bolnica i cijelom Komorom generalno, još
uvijek smatraju da njihovo djelovanje ne zadire u domenu javnoga
interesa i da njihove eventualne pogreške nisu podložne kritičkom
sudu javnosti.
No, ako je ravnatelj bolnice reagirao nespretno, što tek reći na
rezon policije. Punih petnaest dana od izbijanja afere koja
zaokuplja pažnju cijele države, policija na tendenciozni
novinarski upit posve ozbiljno odgovara da policijski službenici
o svemu tome imaju neka saznanja iz medija. U situaciji u kojoj
bi svaki nadobudni brucoš policijske akademije, nakon emitiranja
priloga na nacionalnoj televiziji, odmah sljedećeg jutra nazvao
Anu Malbašu, zatražio kontakte žena koje su spremne svjedočiti
protiv optuženog, pa onda brzo nakon toga uzeo kemijsku i blokić
i obavio informativne razgovore s njima, policija javlja da u
upravu nisu pristupile osobe koje bi se izjasnile kao žrtve
kaznenog djela.
Policijska uprava, bit će, funkcionira otprilike kao cvjećarnica
Grupe TNT u New Yorku. Dok stari Jeremija za pultom daje umjetno
disanje jedinoj preostaloj krizantemi, Debeli Šef otraga vjerno
sastavlja priopćenje za javnost: ‘Što se tiče vašeg upita oko
ubojstava što su zaredala u našem gradu, možemo reći da imamo
neka saznanja iz medija, ali dosad se još ni jedan mrtvac nije
došao očitovati u vezi vlastitog ubojstva.’
U ovom trenutku mi, naravno, ne možemo znati kakav će biti epilog
cijele ove priče. Kakav god on bio, ova nas je afera još jednom
podsjetila na nešto u što smo se već toliko puta uvjerili. Nešto
što kudikamo premašuje problematiku liječničkog postupanja u
jednoj lokalnoj bolnici. Afere, uostalom, i ne služe ničem drugom
nego da nam s vremena na vrijeme razbiju iluzije o svijetu u
kojem živimo. Podsjetila nas je na to zašto žrtve nasilja, kakvo
god ono bilo, svoje traume godinama potiskuju u sebi. I zato
danas samo dozlaboga glup i zločest čovjek može postaviti ono
vječno pitanje: ‘Zašto ste šutjeli cijelo ovo vrijeme?’ Žrtve su
u pravilu prepuštene sebi. Ne vjeruju onima koji bi im trebali
biti na pomoć. Ljudi nemaju povjerenja u institucije ove države.
Ne vjeruju u sudove, policijska priopćenja, unutrašnje kontrole
ni u cehovske komore. I to ne može biti slučajno. Trideset smo
godina, uostalom, ustrajno radili na tome. A to nije malo.