Buđanovac se nada da bi pokret 'Nisam tražila' mogao biti poticaj i ostalim žrtvama da se jave...
Pokret ‘Nisam tražila’, u sklopu kojeg žrtve
seksualnog nasilja javno iznose svoja svjedočanstva, uzdrmao je
hrvatsku javnost. Svojevrsni okidač toga naglog otvaranja traumom
obilježene intime bio je slučaj iz Srbije, gdje je glumica
Milena Radulović javno optužila učitelja glume
Miroslava Miku Aleksića za silovanje u vrijeme
kad je bila polaznica njegove škole. Kasnije su se tome
pridružila i svjedočanstva drugih žena koje su imala slična
iskustva s prozvanim učiteljem, da bi se pokret potom proširio i
na susjedne države.
U Hrvatskoj su tako trenutno aktualne prijave protiv profesora na
Veterinarskom fakultetu, Filozofoskom fakultetu,
Akademiji dramskih umjetnosti, jedan slučaj vezan je i
uz samu policiju…
Ne tako davno, s početkom rujna prošle godine, varaždinski kraj
uzdrmala je afera Psihijatar. Objavom priloga
istraživačkog magazina Provjereno Nove TV jednog varaždinskog
psihijatra pojedine njegove pacijentice optužile su za seksualno
zlostavljanje i uznemiravanje. Podnijete su i dvije prijave
Hrvatske liječničke komore, koje su odbačene, te
nekoliko prijava policiji i jedna DORH-u, no
pokazalo se da su svi slučajevi – u zastari.
Jednu od prijava Komori protiv prozvanog psihijatra podnio je
psihoterapeut Nebojša Buđanovac. S njim
razgovaramo o tome što se događalo sa slučajem nakon što je afera
u javnosti utihnula.
– Gospodine Buđanovac, zadnja vijest u javnosti, tamo
početkom studenoga, bila je da Vaša prijava Komori odbačena. Što
se u međuvremenu događalo s tim slučajem, ima li kakvih novih
momenata?
– Ništa posebno se nije dogodilo, nema nikakvog napretka u smislu
neke istrage. Ne znam u kojem smjeru se dalje to razvija. Znam
jedino da to nije zaključeno, da jedan oblik istrage ide i dalje,
ali na malo višim razinama nego dosad. Dakle, nije se odustalo od
toga. Međutim, pokret ‘Nisam tražila’ doveo je do toga da se
interes javnosti probudi, da se ljudi ponovno pitaju što je bilo
s tim varaždinskim slučajem. Ne znam koliko je to interesantno
javnosti, ali u međuvremenu smo ja i još dvije osobe zaprimili
tužbu zbog stručnog mišljenja koje smo pisali za sud. Ovoga puta
tužio nas je psihijatrov otac. Prije godinu dana već je bila
jedna tužba, ali je ona odbačena, ovo sad je privatna tužba i to
je u tijeku. To mišljenje koje smo napisali nigdje u javnosti
nikad nije objavljeno, to je interni dokument koji čak ni sud
nije razmatrao kao dokaz. Tako da se ne može govoriti o javnom
sramoćenju.
– Spominju li se u tome mišljenju i slučajevi koji su
kasnije bili dio prijave Komori i DORH-u?
– Ne, toga se u tome dokumentu dotiče vrlo malo, zato što je
mišljenje napisano prije nego što su se javila djevojke koje su
bile zlostavljane. To je priča koju smo prijavili tek 2020.
godine.
– Dosad niste komentirali slučaj kad je Komora odbacila
Vašu prijavu. Tamo ste naveli, ako se ne varam, četiri slučaja,
jedan čak imenom i prezimenom.
– Tako je, prijava je bila vrlo konkretna, potkrijepljena. No oni
uopće nisu tražili ni razgovor s tim ženama. Meni je to potpuno
neobjašnjivo, apsolutno šokantno, da se u jednom takvom slučaju
niti ne razmatra niti uzme u obzir neko svjedočenje. Za razliku
od ovih novih događaja unutar pokreta ‘Nisam tražila’, gdje se
vrlo otvoreno pristupa tome.
– Kad gledate reakciju na primjerice Veterinarskom
fakultetu, gdje je stegovni postupak unutar same institucije
proveden iznimno brzo, kako gledate na ponašanje uprave Opće
bolnice Varaždin u aferi Psihijatar. Jeste li zadovoljni kako je
bolnica reagirala?
– Apsolutno ne. Nije došlo ni do kakvih posljedica. Bio je
proveden unutarnji nadzor, ali to se u principu svelo na pregled
dokumentacije. Ni u jednom od tih slučajeva, ni u Bolnici, ni u
Liječničkoj komori, nisu uzeti iskazi žrtava.
– S obzirom da su svi dosad poznati slučajevi u pravnoj
zastari, može li afera Psihijatar uopće krenuti u nekom drugom
smjeru? Imate li Vi možda neka saznanja o slučajevima koji nisu u
zastari, ali žrtve možda nisu spremne istupiti?
Da, imam informacije o tome da ima takvih slučajeva. Nisam
razgovarao s njima, jer da sam razgovarao, ja bih to prijavio.
Ali, prema mojim spoznajama, ima takvih slučajeva koji nisu
prijavljeni. I to je zapravo jedino što bi moglo dovesti do nekog
napretka u tome slučaju.
– Ali bitno je pritom tome da se žrtve ne smije ni na
koji način pritiskati i ponovno ih traumatizirati…
– Da, one imaju puno pravo da čak i nikad o tome ne progovore ili
prijave. Definitivno neke stvari ne možemo forsirati, jer mi kao
profesionalci moramo misliti na dobrobit tih žena. Ali, u svakom
slučaju, s obzirom na cijelu ovu aktualnu situaciju, gdje su se
ispovijesti žrtava počele javno pojavljivati, ja se nekako nadam
da će sve to skupa biti poticaj i drugima da se jave, jer žrtava
je bilo još. Sada treba vidjeti hoće li imati volje i motivacije
da se jave.
– Jeste li pratili srpski slučaj? Stječe se dojam da su
tamo zrelije reagirali i mediji i policija i državno
odvjetništvo. Čak se govori i o tome da je njihov zakon znatno
bolji po pitanju zastara.
– Nisam detaljno pratio, ali to je stvarno zanimljivo. No kod nas
se ipak dogodilo da je načelnik policije smijenjen. Ipak je došlo
do nekakvih reakcija. Koliko vidim, u vezi ovih slučajeva na
Veterini, na Filozofskom, na Akademiji čini se da će biti
određenih posljedica. Dakle, prijavljivanje ipak nije bilo
uzaludno.
– Jedan profesor na Veterinarskom fakultetu prikupio je
iskaze studentica, potpisao svojom rukom i predao nadležnima.
Kako komentirate to, pogotovo s obzirom na to da se čini prilično
izvjesnim da je dobar dio varaždinskih psihijatara imao izravnih
saznanja, dobivenih od žrtava, o tome što se događalo u ovom
našem slučaju. Jesu li kolege liječnici tu pokleknuli u nekom
ljudskom smislu što nisu napravili ono što je, eto, napravio
profesor s Veterine?
– Ja zaista ne znam tko je znao, a tko nije. Ali mogu iz svoje
pozicije pričati, a to je da ja nikad ne bih mogao nešto tako
prešutiti i da svako takvo prešućivanje zapravo znači
suučesništvo. Vi ako ne prijavite takvo nešto, zapravo činite
kazneno djelo. Osim toga, i da nije kazneno djelo, moralno je
takve stvari prijaviti. Ja samo mogu reći da ako je netko znao, a
nije prijavio, da se ogriješio i o zakon i o moral. A naročito
kad se radi o ljudima koji bi trebali brinuti o mentalnom
zdravlju svojih pacijentica. Svaka čast profesoru s Veterine koji
je to napravio onako kako treba napraviti. Čitam kako ga neki
kritiziraju jer je prijavio kolegu. Nije on prijavio kolegu, on
je prijavio kriminalca! U tome je stvar. Nema se tu što
raspravljati.
– Što sljedeće možemo očekivati od afere
Psihijatar?
– Ako se jave nove žrtve, čiji slučajevi nisu u zastari, u tom
slučaju će biti nastavka cijele priče. Isto tako vjerujem da ako
se emisiji Provjereno skine zabrana emitiranja drugog dijela
priloga o tome slučaju, koji još uvijek nije emitiran, da će isto
tako biti napretka u toj priči. Po meni je skandalozna odluka
suda da se to zabrani, jer se nigdje ne spominje ime tog
psihijatra. Kad bi taj primjer uzeli kao model, onda po toj
logici više nikad nitko od medija ne bi smio izvještavati o
nijednom zločinu prije nego se taj zločin razmotri na sudu. To je
bez presedana i to je direktan udar na slobodu govora.