Pred kraj 2009. mama je bila teško bolesna. Kad je umrla, tata je pao u depresiju i bio je već suicidalan. Kad smo došli na groblje, nedaleko je stajao napušteni Ford Taunus. Rekao sam tati: ‘Dat ću ti sav novac, kupi si taj auto i radi na njemu’.
Počeo je tako priču za portal 24sata.hr Željko Octenjak (35) iz Vrbovca. Uspio je tad nagovoriti oca Alojza, koji je bio automehaničar, da krene popravljati automobil od kojeg su svi odustali. Od hrđave krame do savršenog auta za vožnju prošlo je samo tri mjeseca. Željko je pažljivo fotografirao i dokumentirao sav rad, a kad je na jednom automobilskom forumu objavio rezultate, mehaničari su ostali u šoku.
– Ljudi su se pitali zašto to slažemo. Nama je za popravak trebalo 12.000 kuna, a tata je odmah želio nastaviti dalje. Kupili smo tad Ford Capri pa Lincoln Continental Mark IV – nastavio je Željko dok nam je pokazivao skromnu radionicu. Prolaznici nikad ne bi rekli da u takvim uvjetima aute vraćaju u život, a da se tu odvija nešto zanimljivo, svjedoče u dvorištu parkirani Mini Morris i zahrđali Fićo. Nažalost, otac Alojz je nedavno preminuo, a Željko je nastavio njegovim stopama.
– Gotovo sve automobile, na kojima smo radili, pronašli smo u šumi, potocima, pa i moru. Bilo nam je samo bitno naći vlasnika zbog papira. Opel Kapitana tako sam pronašao zakopanog u zemlju. Preko haube mu je prošao traktor s plugom – nastavio je tako Željko priču dok smo šetali do garaže u kojoj čuva danas rijedak Opel. Izgurao ga je van i upalio. Iako treba još puno sati rada, stari motor danas prede kao mačka.
– Kako sam često prolazio dijelom gdje je bio zakopan, vidio sam samo kako mu viri krov iz grmlja. Nije se vidjelo što je i mislio sam da je VW Buba. Uspio sam očistiti dijelove i vidio da to čudo ima pet vrata, a motor mu je naprijed. Brzo smo našli vlasnika – ispričao je Željko dok je stavljao puniti akumulator. No, nalazak zakopanog blaga bio je tek jedan posto posla. Otkrili su da je bivši vlasnik Kapitana bio zagrebački taksist te je nakon drugog svjetskog rata živio od tih vožnji. U jednoj mu je zakuhao motor te mu je glava bila zaštekala. Odnio ju je majstoru koji je samo još više uništio dio. Taksist je bio toliko ljut da je tada iskopao rupu i u nju zagurao Opela. U njemu su se tad samo igrala djeca. Dio njih ukrao je vrata. Netko je uzeo dio poklopca motora i stavio na kokošinjac. Treći je otrgnuo zadnji ovjes i stavio ga na prikolicu. Četvrti je došao iz Varaždina i skinuo sve oznake i lajsne.
– Mi smo doslovno išli od susjeda do susjeda i skupljali dijelove. Na njemu sad radim već šestu godinu, no još nisam gotov. Istrunuo je cijeli drveni interijer te čekam tapetara da izradi i ugradi novi – kaže Željko. Motor, kojeg je testirao pred nama i slušao kako radi, otac i on pronašli su u Svetom Urbanu u Međimurju. Prijašnji vlasnik pet je motora držao na zemlji u štaglju. Uzeli su jedan, očistili ga i reparirali i radi.
– Paljenje na njemu nismo mogli sastaviti pa smo kupili ono od Porschea 911. Odgovarala je razvodna kapa modela iz 1965. Naravno i cijena je bila viša nego ona za Kapitano – nasmijao se Željko. U dvorištu mu trenutno nije Lancia Fulvia koju su kupili od čovjeka iz Umaga. On ju je pak kupio u Opatiji gdje je 15 godina stajala napuštena. Naime, automobil je vjerojatno 90-ih završio u moru kraj rive. U njemu je bio gotovo dva tjedna dok ga nisu izvukli. Vlasnik ga je napustio, a obnovit će ga Željko.
– Izvadio sam sve dijelove i još uvijek gadno smrdi zbog morske vode. Dijelovi plastike doslovno se mrve i neupotrebljivi su – kazao je Željko dok nam je pokazivao dijelove u spremištu. Iako je on po struci robotičar, priznao je da je većinu posla naučio dok je radio s tatom. Iako je učio variti na fakultetu, pravu praksu imao je u radionici.
– Počeo sam polako. Naravno negdje napraviš rupu ili ti var bude loš i raspadne se. Tu je sve u radu i trebalo mi je vremena da mi var ispadne mekan i dobar – rekao je Željko. Dodao je da ljudi previše mistificiraju popravke, a ako je on kao disleksičar mogao svladati i to i fakultet, naučiti raditi mogu svi.
– Kada skupim nešto dijelova, odnesem ih ljudima da ih galvaniziraju. To naplaćuju 20 lipa po kilogramu pa im ostavim uvijek više jer mi je neugodno da im samo dam pet kuna za posao – smije se Željko. Skuplji alat naručuje preko interneta, a ako nešto ne može kupiti ili naći, jednostavno ga da istokariti.
– Ovo mi je hobi. Kad krenem raditi to je doslovno kao da slažem legiće za odrasle – rekao je majstor dok je otvarao vrata Opel Recorda C Coupea. Parkirao ga je u radionicu i iz njega izvadio apsolutno sve. Prazna hrđava ljuštura trebat će puno truda i rada prije prve vožnje.
– Našao sam ga u Dubravi. Vlasnik ga je držao pod ceradom te ga je želio slagati sam. Na kraju je odustao te sam ga kupio ja. Ako sve bude po planu, završit ću ga do idućeg proljeća – kaže Željko. Po svom protokolu uvijek prvo sređuje lim. Ako nema interijer, trudi se kupiti originalne dijelove ili ih naručuje od tapetara. Nakon završenog varenja vodi vučna služba auto vozi lakireru, a po povratku kreće slaganje.
– U jednom trenutku smo u dvorištu imali četiri gotova automobila. Tata ih je prebrzo popravljao i rekao sam mu ‘stari, mi to moramo prodat’ Na popisu su se tad i kasnije našli Ford Taunus, dva Ford Caprija, Lincoln Continental Mark IV, dva Chevrolet Camara, Mustang GT500, Opel Kapitan, Opel Record, Lanca Fulvia, Mini Morris i još neki auti – prisjetio se Željko. Najskuplju ‘kramu’ koju su kupili bio je Mini Cooper i za njega su dali 6000 kuna. Bio je u dvorištu u Križevcima, a pas ga je koristio kao svoju kućicu. Spavao je na sjedalu dok su Željko i tata probavali motor koji je još uvijek radio.
– Na njemu je bilo pet ili šest slojeva boje. Imao je branik s s peglice, a po njemu su bili zavareni metalni profili. Naime, koristili su ga od 1989. do 1993. kao trkaći auto. Sad sam ga doveo u originalno stanje – kaže Željko.
U Miniju je spavao pas
Crveni Mini Cooper je od 1989. do 1993. bio pravi trkaći auto. Nakon umirovljenja, ostao je u dvorištu u Križevcima, a u njega se uselio obiteljski pas. Njemu je bio dovoljan krov nad glavom. Spavao je na zadnjem sjedištu. Kad su ga Željko i Alojz prvi put vidjeli, motor mu je radio. Nakon puno uloženog posla i nekoliko lakiranja, Mini je danas punokrvni sportski oldtimer.
Auto pretvoren u tobogan
Vlasniku legendarnog žutog Camara Bumblebija (lijevo) auto je bio višak. Dijelove je iskoristio za drugi Camaro, a ostatak je parkirao u pijesak u dvorište. Unutra je postavio tepihe, a na krov je montirao drvenu penjalicu i tobogan.
Od nekih vlasnici odustanu
Opel Record bio je pokriven ceradom u Dubravi. Bivši vlasnik ga je želio slagati, ali za njega nije imao vremena. Stari Ford Taunus godinama je trunuo u Vrbovcu. Željko je kao mladić htio takav auto, a na kraju je dobio neki drugi. Kad mu je umrla majka, Željko ga je kupio ocu da ga popravi i radom se izvuče iz depresije. Otac Alojz popravio ga je za samo tri mjeseca. Iako je otac preminuo, Željko čuva Taunusa kod prijatelja.
Trunuo je iza štaglja
Prvi Camaro kojeg su Octenjakovi obnovili završio je u Italiji. Dobio je novu crvenu boju i aluminijske felge. No sudbina mu je bila gotovo zapečaćena.
Ranih 80-ih vlasnik ga je uvezao u Jugoslaviju. Bio je atestiran kao dieselski auto, a nekoliko godina kasnije završio je u travi. S njega su iščupali dijelove, a ostatak je trunuo. Željko ga je pronašao preko internetskog foruma. Ležao je u otpadu u Čakovcu iza jednog štaglja.