Istrčavanjem na prometnicu pješak život prilično riskira i u normalnim uvjetima, a kad je asfalt prekriven ledom ili ostacima snijega to nastojanje pješaka da pretrčavanjem ceste skrati put možemo nazvati ludošću. Jer, malo je drugih riječi kojima bismo mogli opisati nakanu pješaka da svoj život stavi u ruke vozača koji ga možda i ne vidi od nakupine leda na vjetrobranskom staklu. A ako ga i vidi, put kočenja vozila znatno je duži na zaleđenom kolniku, pa je upitno hoće li se automobil uspjeti na vrijeme zaustaviti.
Auto može i proklizati
– U zimskim mjesecima pogotovo treba računati da prilikom kočenja može doći do klizanja automobila. Pješaci moraju računati s tim da se automobil može nepredviđeno ponašati. Također, pješak mora uzeti u obzir da se i on može pokliznuti i pasti na kolnik, pa da i u toj situaciji automobil može naletjeti na njega – upozorava Goran Husinec, sudski vještak za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila.
Napominje da je za pješaka najvažnije – pa i kad je na pješačkom prijelazu i kad Zakon o sigurnosti prometa na cestama kaže da ima prednost prolaska – da se uvjeri da ne nailazi automobil, a ne da svoj život olako prepusti u ruke vozaču automobila.
Sve je izraženija i jako loša navika pješaka da uopće ne pogledaju nailazi li automobil, već samo stupe nogom na zebru, uz pretpostavku da vozač automobila mora stati. Pri tome mnogi u ušima imaju slušalice te tako niti vide niti čuju što se oko njih događa.
– Pješak bi trebao tako dugo promatrati automobil dok se ne uvjeri da i vozač automobila vidi njega, dok ne uspostavi vizualni kontakt s vozačem i dok vozač ne počne usporavati. Dok god nema komunikacije oči u oči, ne treba ići preko ceste. Možda automobil i usporava, ali vozač može ne vidjeti pješaka jer u tom trenutku gleda u audio uređaj automobila ili u mobitel. Pješak je u tom slučaju u pravu, ali automobil je jači. Kad mu polomi noge, što mu vrijedi spoznaja da je bio u pravu – kaže G. Husinec.
Hodati po lijevoj strani
Za pretrčavanje ceste mimo zebre vrijedi sve to, uz element iznenađenja. Vozač, naime, na dijelu prometnice bez pješačkog prijelaza na kolniku ne očekuje pješaka. Pješaci ne računaju na još jedan ‘detalj’ posebno izražen u zimskim mjesecima. Vidljivost kroz staklo automobila često je smanjena jer je staklo zaleđeno ili zamagljeno. Da, vozači ne bi smjeli voziti s takvim staklima, ali voze. Sa zakašnjenjem će uočiti pješaka, pa će prekasno i reagirati. U hladnijem dijelu godine mnogi hodaju uz rub ceste jer su nogostupi zatrpani snijegom. Izvan gradova nogostupa i nema.
– Nikada nemojte hodati tako da vam se automobil približava s leđa. Pješak treba hodati po lijevoj strani, da vidi automobil koji ide prema njemu. U dosadašnjoj praksi nisam imao slučaj da je pješaka zgazio automobil koji je išao prema njemu. Pješak se pomakne, odskoči. Kad mu automobil dolazi s leđa i još ako ima slušalice u ušima, ne može ga čuti. Kad automobil udari pješaka straga, on o staklo udara stražnjim dijelom glave i najčešće na mjestu ostaje mrtav – upozorava G. Husinec.
Vozač će teže uočiti dijete koje trči preko pješačkog prijelaza
Po pješačkom se prijelazu ne trči. Djecu treba učiti da uvijek idu polako preko ceste. Kad trče, vozač će ih teže uočiti i manje će vremena imati za reakciju jer će mu se dijete brže naći pred automobilom. Ako cestu prije nailaska vozila ne mogu prijeći polako, ne trebaju ni krenuti.
– Djeca često gledaju lijevo-desno, a onda, ako nema nikoga, trče preko ceste. Ako dijete pogriješi u procjeni udaljenosti vozila, kad istrči na cestu vozač nema vremena reagirati. Ako ide polako, vozač stigne kočiti ili izbjegavati. I odrasli se često preračunaju. Misle da će uspjeti pretrčati prije automobila, ali nisu tako brzi kao što misle – rekao je Goran Husinec.
