Prosječan automobil u Hrvatskoj 2008. je bio star 9,89 godina, a 2015. se taj prosjek popeo na 12,52 godine. Znači, u sedam godina auti na domaćim cestama u prosjeku su ostarili 2,63 godine, što se na prvu i ne čini pretjeranom tragedijom. Ali je. Na gubitku su baš svi, od vozača osuđenih na vožnju u rashodovanim autima upitne sigurnosti, sklonih skupim kvarovima i znatnijoj potrošnji goriva, do trgovaca novim autima, koji već godinama žive na aparatima.
Najtragičnije, zbog toga cure milijuni iz proračuna. Da se nalazite u poziciji ministra financija i proučavate prihode od godišnjeg poreza na motorna vozila, koji se, poznato je, plaća prema snazi motora i starosti automobila, vjerojatno bi čak i zaplakali.
Dotični porez, naime, plaća se samo do 10 godine starosti. Samim time, razlika u prosječnoj starosti automobila od 9,89 do 12,52 je zbilja dramatična, jer upućuje na to plaća li većina vozača godišnji porez na motorna vozila ili ne. A odgovor je tu sasvim jasan i već godinama glasi – ni blizu. Prema podacima Centra za vozila Hrvatske, vlasnici čak 879.189 (60 %) od 1,47 milijuna registriranih automobila ne plaćaju niti kunu na ime godišnjeg poreza na motorna vozila. Jednostavno, stariji su od 10 godina…
A budućnost izgleda još sumornije. Struktura prema starosti pokazuje da će u sljedećih pet godina država trajno izgubiti čak 145,8 milijuna kuna godišnjeg prihoda, jer će 401.261 automobila koji su sad u kategoriji od 5 do 10 godina biti starije od desetljeća i više neće morati plaćati godišnji porez na motorna vozila.
Doći će, doduše, novi automobili, no uz pojačan uvoz rabljenih, u prosjeku 8 godina starih automobila, nikakav oporavak nije moguć. Zapravo, situacija može biti samo gora, a za takvu ocjenu ne treba nikakva kristalna kugla, već samo još jedan pogled u strukturu automobila prema starosti. U ovom trenutku do dvije godine starih ima tek 65.401 (4,4%), a nešto starijih od dvije do pet godina je 130.378 (8,8%). Što znači da od 1,47 milijuna automobila vlasnici njih 1,28 milijuna ne plaćaju ništa na ime godišnjeg poreza na motorna vozila. Ili će to uskoro prestati činiti.
Već u 2016. granicu od 10 godina prijeći će novih 82.984 automobila, zbog čega će proračun sljedeće godine izgubiti 28 milijuna kuna. Godinu kasnije izgubit će 31,5 milijuna, godinu iza 34,2 milijuna kn… Uglavnom, nije teško pretpostaviti da će negdje 2020. država ubirati samo mrvice i od ovog sadašnjeg, već prilično devastiranog prihoda, koji će joj u 2016. donijeti 245,5 milijuna kuna.
Ima li država prostora promijeniti tu, po svoj proračun dugoročno fatalnu situaciju, koja pritom niti najmanje ne pogoduje ni vozačima, niti trgovcima, pa niti čistom zraku, obzirom da je čak i Toyota Prius na početku stoljeća emitirala više od 100 g/km CO2. Svakako. Jedno od mogućih rješenja je da godišnji porez na motorna vozila plaćaju svi, znači i vlasnici automobila starijih od 10 godina.
Za vjerovati je da nitko od vlasnika 483.588 auta starijih od 10 godina i snažnih do 55 kW ne bi propao jer bi godišnje na ime poreza na motorna vozila plaćao 200 kn, koliko sad plaćaju vlasnici auta starih od pet do 10 godina. Pozitivno je i da bi takva porezna politika sigurno dio vozača motivirala da ulože u novi ili barem noviji automobil, a dok to ne bude slučaj država bi samo od te skupine – vlasnika auta starijih od 10 godina, snage do 55 kW – godišnje ubirala 96,7 milijuna kuna.
A ukupan prihod od vlasnika svih 879.189 auta starijih od 10 godina, kad bi svi platili porez sada rezerviran za vlasnike auta starih od pet do deset godina, iznosio bi 246,5 milijuna kuna. I to godišnje, sve dok vozači ne bi kupili noviji auto. S druge strane, taj potez ne bi imao socijalnu komponentu pa bi sigurno stvorio otpore kod poprilično osiromašenih vozača.
Makar je, ruku na srce, nelogično da najveći godišnji porez plaćaju vlasnici novih, u pravilu ekološki čišćih modela, dok su vlasnici starih, isluženih, a ponekad i po život opasnih auta u potpunosti oslobođeni plaćanja. Time se samo stimulira uvoz i kupnja već rashodovanih automobila, čime pati i sigurnost, i čist zrak, i trgovci novim automobilima, i proračun. No, izmišljati nove poreze nikad nije bilo popularno, niti politički mudro.
Znatno razumnije stoga bi bilo da država krene spašavati prihode od godišnjeg poreza na motorna vozila tako da po hitnom postupku donese Odluku o poticajima namijenjenima kupnji novih automobila. I to svih, neovisno o pogonskom sklopu. Favorizirat bi se trebala samo ekologija, pa bi granica mogla biti emisija CO2 do 100 g/km. To je, čini se, jedini način da se ljudi u većoj mjeri ohrabre na kupnju novih i sigurnijih automobila i da se znatnije promijeni starosna struktura domaćeg voznog parka.
Državi bi se to višestruko isplatilo, čak i kad bi prethodno odlučila na dodatan, ali opravdan ustupak i vlasnike novih automobila oslobodila plaćanje godišnjeg poreza prvih dvije godine. Pokazala je to, naime, još 2014. analiza učinaka ekopoticaja koju su nakon prve tranše napravili u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode. Njihova računica je pokazala da država za svaku kunu poticaja izravno ili neizravno prihodi čak 3,42 kuna, a sasvim je sigurno da niti uz poticaje za aute s klasičnim pogonom ne bi gubili novac. I uz poticaj od solidnih 15.000 kuna proračun bi bio u plusu, obzirom da bi kupci uplaćivali veće iznose na račun poreza na dodanu vrijednost i trošarina.
Postoji tako gotovo idiličan scenarij, u kojem bi mogli profitirati i vozači, i država, i trgovci, i čisti zrak. Vozači bi pritom konačno imali osvjećaj da im država nešto daruje, a država bi dobila hordu vlasnika novih automobila koje onda u miru može pomalo musti na ime godišnjeg poreza, piše portal Jutarnji.hr/autoklub.
