Čak 2,6 milijuna automobila prođe autocestom A1 tijekom kolovoza. To je 20 % godišnjega prometa i pet puta više nego tijekom siječnja pa nije pravedno što HAC povećava cestarine u tome razdoblju, kad ionako zbog većega prometa ljeti zarađuje nekoliko puta više nego u ostatku godine
U Njemačkoj se autocestama (za sada) vozi potpuno besplatno, u
Poljskoj se naplaćuju samo neke dionice, u Sloveniji se godinu
dana vozite za 110, u Češkoj za 59, a u Švicarskoj za 38,50 eura.
U Hrvatskoj vam taj iznos neće biti dovoljan da od Zagreba
otputujete do Splita i vratite se.
Više od pola europskih država odabralo je povoljniji sustav
naplate vinjeta, a Hrvatska je u onoj nepovoljnijoj polovici i to
pri njezinu dnu. Jer među državama koje cestarinu naplaćuju na
naplatnim kućicama, Hrvatska ima jednu od najvećih cijena po
kilometru. I ni to još nije dovoljno, tijekom sezone nam već
drugu godinu zaredom uvode posebne sezonske cijene koje su za
dodatnih 10 posto više. I tako dolazimo do apsurdnih situacija.
256 kuna je najskuplja cestarina koju vozač automobila
može platiti na nekoj dionici naših autocesta. Za taj iznos se u
Sloveniji možete neograničeno voziti gotovo četiri mjeseca, a u
Švicarskoj godinu dana. Izvan sezone vožnja tom najskupljom
dionicom, od Zagreba do Karamatića (Ploče), stoji 231 kunu.
Cestarine za putovanje od Zagreba do Kalinjingrada i natrag, dugo
2800 kilometara (od čega je oko 2500 kilometara autocesta), stoje
oko 460 kuna. U Hrvatskoj ćete otprilike taj iznos platiti za
dionicu Zagreb-Zagvozd i natrag, znači za oko 850 kilometara
autocesta.
U Sloveniji se turisti voze sedam dana za oko 110 kuna, u nas taj
iznos nije dovoljan ni da iz Zagreba dođete do Zadra. A što tek
reći za Njemačku? Ona je najprometnija i najjača tranzitna
država u Europi. Ionako pretrpane autoceste su ondje zatrpane
strancima koji se voze besplatno, dok Nijemci održavanje tih
istih autocesta plaćaju kroz razne poreze.
Kako se onda taj isti Nijemac, koji zapravo plaća da bismo se mi
i svi drugi vozili njegovim autocestama, osjeća kada dođe u
Hrvatsku gdje mu za korištenje nekoliko stotina kilometara
autocesta iz džepa odmah izbiju iznos za koji bi mogao unajmiti
apartman na jedan dan.
2,45 milijardi kuna su zaradili HAC i ARZ prošle godine
od cestarina. To je bilo čak 275 milijuna kuna više nego godinu
dana ranije, a tome povećanju pridonijelo je i sezonsko povećanje
cestarine 10 posto. Računa se da će ove godine zaraditi i više.
Naše autoceste su među najskupljima u Europi pa onda zaista nije
fer dodatno podizati cijene tijekom sezone. Ni prema turistima, a
ni prema našim građanima. Ionako se po tim istim autocestama
tijekom sezone vozi u velikim gužvama i kolonama pa vožnja
autocestom nije ni opuštena, a ni puno brža od vožnje klasičnom
cestom.
Praksa sezonskih cestarina pomalo podsjeća na potez iz vremena
Jugoslavije, kada su se strancima naplaćivale mnogo veće cijene
nego domaćim turistima i vozačima. Zbog propisa EU-a danas takvo
što nije moguće pa sada ispaštaju svi, piše portal autostart.24sata.hr.
Naše autoceste su otpočetka gradnje tema novinskih naslova. Od
afera, korupcije, prevelikih cijena gradnje do raznih skandala u
kojima se pogodovalo izvođačima. Kad se prisjetimo svega toga
jasno je zašto je gradnja na kraju stajala mnogo više nego što se
očekivalo izašto je održavanje neusporedivo skuplje nego
što je trebalo biti.
Danas već legendarni primjer bojenja tunela jasno daje na znanje
kako su tvrtke vlasnice upravljale našim autocestama. Samo iz tog
slučaja kada je bojenje tunela Sveti Rok i Mala Kapela naplaćeno
35,56 umjesto 17,8 milijuna kuna može se iščitati kako se
gospodarilo autocestama u Hrvatskoj i koliko je novca nepotrebno
izgubljeno ili ukradeno.
HAC, koji između ostalog upravlja autocestom Bregana-Lipovac te
autocestom Zagreb-Ploče, tvrtka je koja je 100 posto u državnome
vlasništvu. Isto vrijedi i za ARZ koji upravlja malo manjom, ali
vrlo važnom i prometnom dionicom, onom do Rijeke. A svi smo mnogo
puta vidjeli kako stvari funkcioniraju u tvrtkama koje su u
državnome vlasništvu.
Jednostavno, troškovi su uvijek mnogo veći nego u tvrtkama koje
su u privatnome vlasništvu. Kada na to dodamo korupciju i krađe,
jasno je zašto je HAC još uvijek u ogromnome dugu od oko 22
milijarde kuna (stanje krajem 2017.) i zašto im je povećanje
cestarina itekako potrebno.
Kad smo mi gradili većinu autocesta prosječna cijena kilometra u
Europi je bila oko 30 milijuna kuna. Toliko su otprilike koštale
i naše autoceste, primjerice kilometar autoceste Zagreb-Split. No
kada vidite cijenu gradnje autoceste od Zagreba prema Sisku
ostanete zapanjeni.
Iako na dionici nema nijednoga većeg vijadukta ili tunela, ova
dionica stajala je 110 milijuna kuna za kilometar. Ova autocesta
ispala je toliko skupa zbog visoke cijene otkupa zemljišta, ali i
drugih problema koji su posljedica nesređene dokumentacije i
forsiranja gradnje iz političkih interesa.
Ta ista autocesta trenutačno bilježi neznatan promet kojim bi se
teško moglo platiti njezino održavanje, a o povratu novca
utrošenoga za gradnju da i ne govorimo. Ovo je samo jedan primjer
kako neekonomično funkcioniraju tvrtke u državnome vlasništvu i
jedan od razloga zašto ni ovako velike cestarine još uvijek nisu
dovoljne da bi se brzo vratili svi dugovi koje ima HAC.
Ne moramo se zavaravati da će se u Hrvatskoj ikada uvesti
vinjete. Prema svim izračunima one bi donijele mnogo manje novca
nego ovaj model naplate. Osim toga, javio bi se i socijalni
problem, što sa stotinama radnika uposlenih na naplati
cestarine?
Tu je još jedan problem, autocestama u Hrvatskoj upravljaju
četiri velike tvrtke, dvije su u državnom, a dvije u stranome
vlasništvu i kada bi se uvele vinjete teško bi bilo uskladiti sve
njihove interese. Umjesto povojnih vinjeta tako ćemo možda kroz
nekoliko godina dobiti moderniji GPS sustav naplate.
To ne bi nimalo smanjilo cijenu vožnje, ali bi barem eliminiralo
sezonske kolone pred naplatnim kućicama. U tom slučaju ponovo
ostaje problem stotina zaposlenih, a i opasnost da nas dodatno
‘opale’ po džepu. Naime, već sada se spominje kako bi se po tome
modelu naplaćivale i dionice koje su trenutačno besplatne,
primjerice gradske obilaznice.