Pokidaju li se dobavni lanci s Rusijom proizvodnja auta će se naći u ogromnim problemima
Pandemija koronavirusa još nije niti završila, a proizvođači auta
već su se suočili s još većim zlom – agresija na Ukrajinu, te
prateće sankcije i gospodarska izolacija Rusije ne samo da
prijete nestašicom čipova i ostalih gotovih proizvoda poput
plastike (čija proizvodnja već šepa zbog galopirajućeg rasta
cijena nafte, a u prosječnom autu je ima čak 151 kg), već i
nestašicom samih sirovina bez kojih ne samo da nema poluvodiča,
nego nema niti karoserije, motora, kočnica, baterija… Ukratko,
bez kojih nema auta.
Pokidaju li se dobavni lanci s Rusijom, a sva je prilika da
prijeti i takav scenarij, proizvodnja auta mogla bi utihnuti na
duže vrijeme, posebno u Europi koja nije ovisna samo o ruskom
plinu, već značajno ovisi i o rudama koje se iskapaju i prerađuju
u pustopoljinama Sibira ili Urala. Iz Rusije je, primjerice,
Njemačka dosad uvozila 44 posto nikla, 41 posto titana, 18 posto
paladija… Presuši li taj izvor moglo bi to stvoriti velike
probleme zemlji s čijih proizvodnih traka godišnje silazi čak 3,4
milijuna automobila, a još veći problem je što neka pametna
alternativa baš i ne postoji.
Jedino, naime, čega EU ima dovoljno za svoje potrebe jest čelik,
kojega godišnje proizvodi čak 177 milijuna tona. To na prvu
ulijeva nekakav optimizam, baš kao i podatak da Volkswagen, BMW,
Mercedes i ostatak proizvođača čak 94 posto čelika za potrebe
svojih proizvodnih pogona nabavljaju na tržištu EU. No, pritom se
zaboravlja da se taj čelik dobiva od željezne rude koja se
većinom uvozi iz Rusije (42 posto) i Ukrajine (29 posto), pa tako
proizvođači sa Starog kontinenta i u ovom slučaju poprilično
ovise o raspoloženju ekipe u Kremlju. A to, naravno, nije neka
sreća s obzirom na to da se čelik u proizvodnji auta koristi za
izradu svega i svačega, od dijelova podvozja i karoserije, do
dijelova motora, ispušnog sustava… Koliko je bitan u
proizvodnji najbolje oslikava što ga i danas u prosječnom autu
ima oko 900 kg, iako proizvođači čelične dijelove često mijenjaju
lakšim i jeftinijim plastičnim.
Rusija je, kao za vraga, i drugi proizvođač aluminija na svijetu,
zbog svoje male mase sve zastupljenijeg u eri kada zbog teških
baterija treba olakšati karoseriju na sve moguće načine, a
tradicionalno je korišten i za naplatke, blokove motora… Za
proizvođače automobila nije dobra vijest niti što je Rusija
veliki proizvođač nikla, spremna zadovoljiti 7 posto globalne
potražnje. Tim više jer se on ne koristi kao nekoć isključivo za
izradu legura nehrđajućeg čelika otpornijih na koroziju i
ekstremne temperature, nego mu je vrijednost u jeku opće
elektrifikacije porasla do neslućenih razmjera, piše portal
jutarnji.hr/autoklub.
Riječ je, naime, o najvažnijoj metalnoj komponenti baterija,
ključnoj za gustoću o kojoj ovisi i energetski potencijal
baterije. Nikal je, zapravo, važniji i od litija, koliko god se
najzastupljenije baterije na tržištu zvale litij-ionskima. I
potreban je u velikim količinama. Alternativa ruskom niklu tako
itekako postoji, no zbog rata u Ukrajini cijene su mu
eksplodirale. Takvim raspletom Rusi mogu biti zadovoljni, jer će
i u slučaju da im zapadne zemlje uvedu sankcije – zasad se one ne
odnose na sirovine – moći prodavati nikal uvijek potrebitoj Kini,
i to po nikad većoj cijeni.