Nedavno je u javnosti veliku buku i interes izazvala ideja da se uvede sistem takozvanih jednospolnih škola, odnosno posebnih škola za dječake i posebnih za djevojčice.
Neki su takvu ideju dočekali s oduševljenjem, neki su bili iznenađeni, neki rezignirani, a naravno, našlo se i protivnika. I svi oni imaju svoje razloge zašto su za ili protiv. Uglavnom, rijetko tko je ostao ravnodušan.
Kruha i igara
Novine i internetski portali imali su opet o čemu pisati, a da nije baš ono politička tema, narod je na tržnicama i pri susretima na ulici imao o čemu razgovarati, a da ne izmjenjuju, kao obično, zdravstvene biltene uobičajene za međuljudsku komunikaciju (ono: ‘E, bok, kako si?’, ‘Ma šuti, pusti, imam kamen u bubregu, visoki tlak, masnoće u krvi i čukljeve na stopalima, a zamisli, naručen sam na pregled za dvije godine i tri mjeseca’ i tako dalje kako to već ide).
Dakle, jedna ideja zaposlila je jezike i maštu naših ljudi opet na neko vrijeme. Dobro je tako s vremena na vrijeme ubaciti bubu u uho narodu na nešto polubitno kako bi se svratila pozornost s puno važnijih stvari koje se događaju, stvari koje su bitne za egzistenciju.
Jer nitko nije umro od gladi zato što bi išao u školu samo s dječacima ili s djevojčicama. I buni li se narod zbog istospolnih – jednospolnih škola, neće dići bunu i demonstracije kao što bi digli da su gladni, goli i bosi ili im je PDV dignut u nebo. Tramvaj se ne čeka često u nas. (‘Čekanje tramvaja’ obrađeno je u jednoj od prijašnjih kolumni. op. a.)
Istraživanje koje kaže ZA
Zagovornici nemješovitih škola naći će 1001 razlog za zagovaranje istih. Starije generacije, sadašnji osamdesetogodišnjaci, sjetit će se da su sami išli u samo muške ili samo ženske razrede. Dakle, ideja nije nova. Ali, je li baš pogoduje suvremenom načinu života i svjetonazorima?
Jedno od istraživanja koje je provedeno u Velikoj Britaniji 2013. godine navodi kako okruženje slobodno od ‘ometanja koje pretpostavlja prisutnost suprotnog spola’ povećava mir u učionici. Možemo se s tim donekle složiti ukoliko se ograničimo na analizu učenika tinejdžerske dobi, dakle učenike viših razreda, kojima podivljali hormoni imaju feštu 24/7. Od prvog do četvrtog razreda teško da bi prisutnost suprotnog spola u učionici mogla biti okidač nemirima i nepažnji na satovima.
Za diskusiju je i tvrdnja da u homogenoj sredini ‘…bolji je individualni i osobni razvoj… djeca imaju više vremena biti sami svoji, postići dublje osobno upoznavanje i oblikovati vlastitu osobnost…’ (citat studije prof. Marie Calvo Charro, sveučilište u Madridu).
Uz sav trud, teško je zamisliti hormonalno opterećenog dječaka tinejdžerske dobi kako u razredu, okružen s još dvadesetak dječaka s istim problemima, ‘duboko razmišlja o sebi’ i o svom osobnom razvoju. Kladim se da takav na satu neće biti posvećen nastavi nego će mu misli lutati po ‘djevojačkim’ razredima i ostalim zanimacijama koje lepršaju po tinejdžerskim glavama kao i po pametnim telefonima ispod klupe na kojima će vrtjeti sadržaje koji baš i nisu jednospolni niti posvećeni oblikovanju vlastite osobnosti.
O ideji uravnoteženijeg i mirnijeg osobnog razvoja u jednospolnom razredu dalo bi se još diskutirati.
U svojoj studiji, prof. Maria Calvo Charro dalje navodi sljedeće: ‘Prisutnost suprotnog spola u školi važan je čimbenik rastresenosti jer ih čini osjetljivijima na dobro mišljenje svojih kolega umjesto da se usredotoče na svoju osobnost bez kompleksa i bez bojazni. U jednospolnim učionicama, tijekom složenih i burnih godina adolescencije, dječaci i djevojčice mogu lakše razumjeti ulogu vlastitog spola. Razvoj osobnosti mora prethoditi socijalizaciji. Odvajanje jača njihovo samopouzdanje i omogućuje im bolje i slobodnije razvijanje svojih sposobnosti.’
Što bi bilo sljedeće?
Teoretsko razmišljanje. Uvedemo jednospolne razrede. Napravi se poseban program za dječake i djevojčice. Bi li dječaci učili ‘muške’ predmete, tehničku kulturu, strojarstvo, mehaniku, matematiku, fiziku i slično, a djevojčice domaćinstvo, ručni rad, lijepo govorenje, psihologiju…
Bi li se išlo toliko daleko da se dječake uči i odgaja da budu macho koji rade i zarađuju za obitelj dok bi se djevojčice pripremalo za uloge žena, majki i kraljica, pardon – domaćica?
Zaista, kakvi jesmo, bismo li pružili u jednospolnim razredima jednaku naobrazbu i djevojčicama i dječacima? Ili bi se palo u iskušenje diferencijacije dječjih sposobnosti i kvalifikacija za budući život?
Što kažu oni koji su protiv jednospolnih škola i razreda?
Psihologinja Mirjana Krizmanić kaže da dijeljenje djece u jednospolne razrede i škole nosi pravu opasnost za razvoj djece. Ako su dječaci i djevojčice razdvojeni i ako ‘nema kontakta između spolova, djeca dolaze od kuće puna predrasuda tipa da su djevojčice cmizdrave, prave se važne, samo misle o tome kako bi bile lijepe, a dječaci su grubi…’.
Gospođa Krizmanić navodi i da ‘psihologija prepoznaje tri glavna izvora samopoštovanja u školama – ocjene, prijateljstva i kako me prihvaćaju oni drugi, odnosno, djevojčice se pitaju misle li dječaci da sam zgodna, kod dječaka obratno, i oni se naprosto žele dopasti drugom spolu. Tako se u školi, ističe, uz ostalo vježba i samopoštovanje.’
Zaista, zar je toliko opasno i loše zaljubiti se i imati simpatije? Pa to se događa i u vrtićima. Klinci od tri–četiri godine zaljubljuju se, drže se za ručice, ali sve bez seksualnih primisli, jednostavno, iskazuju svoju naklonost jedni prema drugima, razvijaju empatiju i prijateljstvo. Ruku na srce, rijetki su dječji vrtići gdje se djeca prigodom Valentinova ne igraju ‘svatova’ i ‘vjenčanja’. Pa što? Hoće li zbog toga biti lošiji ljudi kad odrastu?
Zamislimo dvoje djece koja odrastaju zajedno od rođenja. Susjedi su i prijatelji, druže se, dijele sve igračke, tajne i igre. Oni su dječak i djevojčica iz susjedstva. I… dođe vrijeme da krenu u školu. Do škole dođu zajedno, a onda on ulazi na jedna vrata, a ona na druga…
A sposobnosti?
I dječaci i djevojčice imaju razne sposobnosti. Sposobnosti nisu predodređene spolom, već su individualizirane.
Predrasuda je da je kuhinja i kuhača za žene. Pokušajmo se sjetiti imena vrhunskih kuhara. Sjetit ćemo se više muških nego ženskih imena.
Sjetimo se Marie Curie. Ona nije dobila Nobelovu nagradu za mijenjanje pelena. Dakle, predrasude treba razbijati. A to bi u jednospolnim razredima i školama bilo teško.
Teme za dileme
Bili mi za ili protiv jednospolnih razreda bilo bi dobro prvo se detaljno informirati koji su argumenti ZA a koji PROTIV istih. Ali kod stručnjaka, ne na ulici ili preko pamfleta. Treba poslušati struku: sociologe, psihologe, pedagoge. Ukoliko netko baš baš jako želi jednospolne razrede i škole – zakon dozvoljava otvaranje privatnih škola, pa eto im.
Tema i dilema ostaje na razmišljanje, a tekst ćemo završiti citatom gospođe psihologinje Krizmanić: “Mogućnost jednospolnog školovanja i školovanja kod kuće postoji – ako imate dovoljno novaca, možete kod kuće učiti dijete, doma napraviti istospolnu školu s par učitelja. Ali pitanje je hoćete li da vam djeca budu svestranija ili uža, hoće li razviti sve svoje talente ili neće. Zašto biste oštetili dijete? Kad završite školovanje – živite s muškarcima i ženama, a ne samo sa ženama’.
