‘Ono doba u godini’ kad uzbuđene šesto/sedmogodišnjake u škole na testiranja vode još uzbuđeniji roditelji. Uz put se dječici govori što moraju reći, strepi se od toga hoće li dijete znati pročitati koje slovo, jer, o bože sramote, treba ići u školu, a ne zna čitati i pisati.
Kod kuće su već bile vjerojatno obavljene silne pripreme: učila su se slova, učilo se pisanje imena, učila se adresa i ime i prezime, grčevito se učilo djecu nepotrebne stvari i maltretiralo te im se nesvjesno usađivao strah od te strašne škole i još strašnije učiteljice. ‘Vidjet ćeš ti kad dođeš u prvi razred!’
Trebaju li djeca prije prvog razreda znati čitati, po stoti put
Znam, graknut će sad pojedini da neke učiteljice traže da im učenici znaju čitati i pisati kad dolaze u prvi razred. U redu, zaista se nađe takvih (sto ljudi sto ćudi). Ali, vjerovali ili ne, takve su učiteljice u manjini. Osobno najvolim kad mi dođe u prvi razred dijete koje samo zna napisati svoje ime, a ostala slova su mu nepoznanica. Ali zato me izuzetno raduje kad si dijete samo zna izvaditi knjige iz torbe, kad se zna odjenuti i obuti, zavezati vezice na patikama i cipelama, kad zna svoju adresu i kad zna samo ići kući iz škole. Više od opismenjenog učenika veseli me pristojno dijete koje nema napade bijesa i histerije kad ostane u školi bez mame, kad ne moram brisati slapove suza prva dva sata. Volim i učenike koji znaju čemu služe riječi ‘molim, hvala, izvoli, oprosti’ i služe se njima. Volim i kad učenik strpljivo čeka da ga se prozove, da mu se da riječ, a ne upada mi u riječ kad razgovaram s nekim drugim.
No, roditelji ipak najčešće misle da će im dijete biti smatrano zanemarenim ili štojaznam ako neće znati slova prije polaska u prvi razred. Kad bi roditelji proradili na samostalnosti i odgoju svoje djece, a ne na poslu učiteljica, svima bi nam život bio puno jednostavniji. Prvi razred postoji zato da se djeca nauče čitati i pisati. I točka. A roditelji postoje zato da odgoje djecu. I točka. Jako jednostavno.
Dragi roditelji, najbolja priprema djeteta za polazak u prvi razred je povjerenje, ljubav, još ljubavi i podrška, a ne učenje nastavnih sadržaja unaprijed. OK?
Sastanak sa svećenikom prije upisa
Nisam prolupala. Čitam jedan članak na portalu telegram.hr. Piše da će roditelji budućih prvašića imati roditeljski sastanak. U pozivu za roditeljski stoji: ‘Na roditeljskom sastanku dobit ćete termin utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta u OŠ Jordanovac, a sastanku će nazočiti i školska liječnica i župnik’. Ono, župnik! Provjeravam Ustav RH, piše da je Hrvatska sekularna država i da je crkva odvojena od države.
Škola je državna ustanova koju pohađaju ljudi raznih vjera i nacionalnosti. Izgleda da u dotičnoj školi (Jordanovac u Zagrebu) netko debelo šara po Ustavu. Svatko ima slobodu vjeroispovijedi, ali nitko nema pravo nametati drugome svoje vjerske stavove. Ili se nešto promijenilo u međuvremenu?
Članovi obitelji i tako to
Nedavno je bila cijela graja i komešanje po internetu kao da je netko bacio petardu u kokošinjac. Povod frcanju perja na sve strane bila je jedna učiteljica, jedan učenik i jedan pas. Dijete je kao člana obitelji navelo psa, učiteljica je rekla da pas nije član obitelji, majka djeteta se naljutila i rekla da oni svog psa smatraju članom obitelji.
I onda je nastala graja. Podjela društva na one koji smatraju kućne ljubimce članovima obitelji, na one za koje je pas pas a ne član obitelji, na one koji su odmah našli krivce u Istambulskoj konvenciji, slobodnom odgoju i drugim, za ovaj slučaj nebitnim, stvarima.
Gledam svoje mačke, koje žive bolje nego ja, bolje nego većina ljudi čak, i razmišljam, jesam li dovoljno trknuta da svog mačora i mačkicu nazovem članovima obitelji. Da se razumijemo, ja njih doslovce obožavam, prije ću njima kupiti hranu nego sebi, prije ću njima kupiti igračku nego sebi nešto za odjenuti. Ali koliko se god trudila naći neko opravdanje, moram stati na stranu onih koji kažu da kućni ljubimci nisu članovi obitelji. Bar ne doslovce. Moje mačketine su, prema svim pravima koje u obitelji imaju možda čak i na višem stupnju od običnog ‘člana obitelji’, ali nekako mi ta formulacija ‘član obitelji’ ipak vuče na homo sapiens vrstu.
Mala digresija. Kad mi se bivši mačak bio toliko razbolio da bi liječenje njega bespotrebno i beskorisno izmučilo, a meni uzelo i zadnju kunu iz novčanika, u dogovoru s veterinarom sam ga dala uspavati. Bismo li tako mogli eutanazirati nekog drugog člana obitelji? I kad sam isplakala slapove suza za njim ispred veterinarske ambulante, otišla sam po drugog mačka. Gruba digresija: daš uspavati baku pa odeš u starački dom nabaviti drugu. Grubo, ali ekvivalentno definiciji člana obitelji.
Ako ćemo svrstavati pse, mačke, kornjače, papige i zlatne ribice u članove obitelji, hoćemo li onda nepokretnog djeda ili baku staviti u kućne ljubimce? Za akvarij pun ribica reći ćemo da imamo veliku obitelj. Fakat?
Mijau vau skvik
No, epilog te opaske učiteljice gdje je ispravila dijete da pas nije član obitelji bio je taj da su učiteljicu skoro pa proglasili mrziteljicom životinja, nehumanom, ranila je krhko dječje srce, uvrijedila je obitelj.
Dajte, molim vas! Društvo nam je sve uvrnutije. Vrijednosti se polako preokreću, pretumbava se sve naglavačke. Ispada da ne smiješ djetetu u školi reći da mu pas, mačka ili kornjača nisu članovi obitelji (rodbina možda? jel’ bi to prošlo?) jer će ti doći pobješnjeli roditelj i napasti te da on kod kuće uči dijete da mu je pas brat. Ama ljudi životinje treba voljeti, treba ih i poštivati i brinuti se o njima. Ali ako ćeš sterilizirati žensku psa, hoćeš li sterilizirati i kćer da ti ne zatrudni prije vremena? Ljudi su ljudi, a životinje su životinje.
Nekako si ne mogu zamisliti da bi mi član obitelji bio skvičavi zamorac koji kaka po cijelom stanu, a vi?
