Jeste li kad razmišljali o odlasku ‘van’? Mislim na ozbiljan odlazak u inozemstvo koji bi značio povremeno vraćanje u Hrvatsku na ljetni odmor, možda i božićne blagdane, a ostatak godine proveli biste u državama koje vas prihvate i u kojima se snađete. Ako jeste, onda vam je već dobrano prekipjelo zbog društvenog, gospodarskog i političkog stanja u kojem se nalazi naša država. Ako niste, nakon ovog dokumentarnog filma vrlo ćete vjerojatno razmišljati o kupnji jednosmjerne karte za Dublin, piše Filip Kušter za Ziher.hr.
Ovo nije priča o pojedincu i to je ponovio sam redatelj još jednom, ako smo slučajno preskočili moto filma. Istina, ovo nije priča striktno o njemu. Ovo je priča o sustavu, poduzetnicima, velikim i malim ljudima, vlasništvu, socijalizmu, kapitalizmu, politici, tranziciji, privatizaciji i konačno, korporaciji. Dario Juričan kao redatelj, i sam priznaje, da sve što je naučio o novinarstvu, naučio je od suradnika na filmu Igora Jelinovića i Bojana Radanovića.
> ‘Gazda’ 20. listopada u Kinu Galerija: ‘Ovo nije film o Ivici Todoriću’
Zato ova ‘lijepa priča’ ima posebno uporište u tome da je rađena iz apsolutne nule. Započela je kao kratko istraživanje i iz želje da se porazgovara s gospodarom neba i zemlje Ivicom Todorićem, a završilo je odmatanjem debelog sloja dokaza i argumenata koji su već preko trideset godina u službi moćnika na ovim prostorima.
Darijev otac, Ljudevit, radio je u Unikonzumu 40 godina i bio je Todorićev vršnjak, a zajedno su išli u srednju školu. Vrlo lako Dario je danas mogao biti vlasnik koncerna koji je prošle godine imao konsolidirani prihod od 51 milijarde kuna (proračun RH za 2015. godinu iznosio je 109 milijardi kuna). Naravno, to je moguće samo u nekim snovima jer ipak nije tako tanka granica između onoga što se događa i onoga što se moglo dogoditi.
Dokumentarac nas uvodi u priču preko redateljeve majke koja nije prevelika obožavateljica toga što mora reći nešto o poslu sada već pokojnog muža i ne može se reći da je ogorčena na Todorića. Prihvaća situaciju takva kakva je, živi život – malo u gradu, malo na selu, a kao i svaka majka vjerojatno najviše brine za svojeg sina Daria, koji se upustio u vrlo opasno razotkrivanje najmoćnijeg čovjeka Hrvatske.
Priča o cvijeću
Zatim prelazimo na arhivske snimke iz šezdesetih i sedamdesetih godina na kojima vidimo proizvodnju Agrokombinata, jugoslavenskog prethodnika Agrokora, čiji je direktor bio Ivičin otac Ante. Njegovo poduzeće bavilo se poljoprivredom, a on sam ulazi u nogometne (NK Dinamo) i političke (zastupnik u Saboru SR Hrvatske) vode. Antina priča dolazi svojem kraju početkom sedamdesetih kad nakon sloma Hrvatskog proljeća odlazi u zatvor zbog ‘Komiteta pedesetorice’. U zatvoru se nalazi zajedno s Tuđmanom, Čičkom, Mesićem, Gotovcem…
Nakon četverogodišnjeg robijanja, biva oslobođen optužbi 1977. godine, ali s njegovim izbivanjem, i sam Agrokombinat prestao je postojati. Ivica se u međuvremenu oženio i bio je spreman uzeti konce igre u svoje ruke. Obitelj se počela baviti cvijećem i ovdje počinje priča koja i danas traje.
Malo je toga lijepo kao što je cvijeće. Nevino, nalazimo ga u različitim bojama, mirisima i izgledima. Koliko je cvijetu potrebno vremena da procvjeta opet ovisi o pojedinoj biljci. Neko cvijeće raste samo u toploj klimi, dok je neko prilagodljivo i na nešto hladnije uvjete. Prilagodba je nevjerojatna sposobnost, što biljaka, što ljudi.
Socijalizam u kapitalizmu
Kada se nalazite u okolini koja je od svojih početaka tkana na rođačkim i prijateljskim vezama, pogodovanjima i sposobnostima ‘jačeg’, jasno je da razvijete vrlo jake instinkte kako i kada je najbolje djelovati. Ivica je to naučio uz svoje poslovne prijatelje, uz manjak empatije prema podređenima i cijelim sustavom povučenim iz socijalizma. Kapitalizam, ako tako možemo nazvati naše današnje uređenje, u vrlo je bliskoj vezi sa socijalistički modelom poslovanja. Naravno, možda i specifično za nas jer kako je moguće drugačije djelovati i uspjeti.
Tijekom filma susrećemo se s mnogim ‘svjedocima vremena’. Radnici koji su lutke na sastancima sindikata, uhljebe prve klase koji su za fiktivne poslove dobivali desetke tisuće kuna plaće i naravno, političare, koji znaju sve i ne znaju ništa. Treba biti korektan i priznati da su neki sami pred upaljenom Juričanovom kamerom napravili svojevrsnu ispovijed, ali to nikako ne umanjuje njihovu krivicu.
U poslovanje Ivice Todorića upleteni su svi. Nemoguće je nabrojati koliki je broj ljudi koji pogoduje njegovim interesima, a gotovo je i nemoguće zamisliti što sve posjeduje i koliko o njemu svi ovisimo.
Pusta zemlja
Što danas predstavljaju Slavonija i Baranja? Pustu zemlju s politikom iseljavanja ljudi u bolje krajeve. Ti bolji krajevi nisu teritoriji diljem ‘lijepe naše’ već su neke države s, ako ništa drugo, poštenim odnosom prema radniku koji želi živjeti dostojanstven život. Baranja je samo sirovinska baza svedena na minimalac koji dobivaju od prave proizvodnje koja se vrši u okolici centraliziranog Zagreba. Ljudi su nesretni i nemoćni, ali nemaju drugog izbora osim Todorića.
Monopol koji je stvoren neusporediv je s ičime što je moguće u ‘normalnoj’ državi. Ne znam što shvaćate pod pojmom normalan, ali jedno je biti zadovoljan i sretan s poslom koji obavljaš, a drugo je biti ga praktički prisiljen obavljati jer drugog izbora nemaš. A taj izbor koji ti je dan, nije izbor, već milostinja.
Gazda je riječ koja je primjenjiva na Ivicu Todorića, a i u samom filmu je to dokazano. Ipak, to je i univerzalno objašnjenje onoga koji radi u svojem interesu. Diktator na tržištu, dobar čovjek u krugu prijatelja i obitelji, uglađen izvana, proračunat iznutra.
Osim što je ova situacija primjenjiva na cjelokupno hrvatsko gospodarstvo, treba uzeti u obzir lokalne gazde koje se nalaze u svakoj općini i gradu. Nećemo se lagati i reći da to nije tako, kad svi znamo da je upravo nemoguće da nije. Ako se rupe u zakonu iskorištavaju na državnoj (međudržavnoj) razini i to evaluira kao ekstremna sposobnost poduzetnika koji zapošljava 60 000 ljudi, onda možemo zamisliti kako se stvari odigravaju u manjim i ‘tišim’ sredinama gdje vladaju neki drugi gazde i šerifi. Jedino je problem što je svako ostavljen samom sebi, a rijetko tko se usudi dublje istražiti što se u njegovoj okolini događa.
Kmetovi bili, kmetovi ostali
Takav hrvatski, kmetski mentalitet toliko je ukorijenjen u našu srž da će naš sljedeći potez biti doručak u Mlinaru, ručak u Konzumu i večera na Tisku. Uz pojedinačne opaske kako ‘gazda možda uzima sebi, ali i daje nama’ živimo već… pa rekao bih najmanje 25 godina jer za dalje od toga ne mogu tvrditi. Razočarani smo životom u Hrvatskoj, ljuti smo na Todoriće, Bandiće, Kerume, tu i tamo svjesni smo situacije, kažemo neku težu riječ, pojavi se Mesija koji će nas izbaviti iz ropstva, da bi nas u novo ropstvo bacio. Začarani krug ili beskrajni dan, nazovite to kako želite.
Dokumentarni film ‘Gazda’ istovremeno je komičan i strašan. Tijekom gledanja smiješ se i ne vjeruješ svojim očima kako smo uspjeli napraviti kvalitetnu i pametnu komediju. Toliko zavrzlama i kontradiktornosti, neugodnih situacija i osebujnih likova nije viđeno još na filmskom platnu.
I što sada?
Gazda završi, ljudi počnu međusobno razgovarati kako nema baš nekog zaključka i što bi trebali mi sada napraviti… te postanemo svjesni jedne stvari. Ovo su bile stvarne snimke, ovo su bila prava istraživanja s dokazima ‘crno na bijelo’, s ljudima uhvaćenim u velikim lažima i bespotrebnim opravdanjima.
Ovo je priča o stvarnosti u kojoj živimo i koju prihvaćamo svaki dan. Ovo je, nažalost, priča o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Depresivnije od toga ne može biti, piše Filip Kušter za Ziher.hr.
