Najveća mora svih učenika su satovi kad se provjerava njihovo znanje. Bilo i ostalo. Generacije su se promijenile, način i stil života se promijenio, neke smjernice u odgoju su se promijenile, ali strah i nelagoda od ispitivanja znanja su ostali.
Vremenik
U posljednjih nekoliko godina uveo se famozni Vremenik pisanih provjera i tako nekim učenicima olakšao planiranje učenja i obveza, ali i od mnogih napravio kampanjce, učenike koji uče u pet do dvanaest, odnosno dan – dva prije najavljene provjere.
Usmena ispitivanja učenika mogu se raditi bez prethodne najave, u Pravilniku o ocjenjivanju stoji da ne smiju trajati dulje od 10 minuta (a što ako učenik već u prvih pet minuta ne kaže ni ‘a’, treba li ga mrcvariti još pet minuta iako je evidentno da nije učio?).
Također, kratke pisane provjere mogu biti nenajavljene. O Vremeniku pisanih provjera dalo bi se ponovno i ponovno puno raspravljati, je li on dobar ili nije, je li potreban ili nije. Kao i sve na ovom svijetu i Vremenik ima svoja pro et contra stajališta.
Test, ispit, kviz…
Već je bilo govora o tome da učenici i roditelji sve što se piše u školi zovu jednim imenom: ‘TEST’. I ispite i kratke provjere, ma sve je to svedeno na jednu imenicu – test.
A što je zapravo što? Za neupućene evo službene klasifikacije (izvor: Metodologija pisanja ispitnih zadataka):
Ispit (engl. exam) je završna procjena znanja radi dokaza o aktualnoj razini i kakvoći znanja, vještina i stavova.
Kviz (engl. quiz) je samoprocjena znanja kojoj je cilj da učenik dobije povratnu informaciju o aktualnoj razini vlastitog znanja.
Test (engl. test) je dijagnostička procjena znanja radi informiranja učenika i nastavnika o dosegnutoj razini i kakvoći znanja koja pomaže učeniku da ostvari nastavne ciljeve (testom se procjenjuje znanje iz manjeg opsega gradiva nego ispitom).
Vrste ispitnih zadataka
Postoje ispiti koje kupujemo u školama, koji su baždareni od strane izdavačkih kuća. Ti ispiti nisu obvezujući, odnosno učitelji ih ne moraju po defaultu koristiti za ispitivanje znanja učenika. Poneki učitelji skloniji su gotovim ispitima, neki pak radije sami izrađuju ispite za svoje učenike, ravnajući se time što su djeci predavali i što od njih traže da znaju. Često učitelji kombiniraju – malo se koriste gotovim ispitima, malo ispitima kućne izrade.
Gotovi, kupovni ispiti, koliko god mogu biti i kvalitetni i provjereni, ipak znaju u sebi sadržavati neku grešku. Nađu se tako pojmovi u ispitima koji su odavno izbačeni iz Plana i programa (na primjer kad se pojavi pitanje u matematici koje sadrži pojmove prethodnik i sljedbenik, a to djeca više ne uče). Potkrade se tu i tamo greška pri postavljanju pitanja.
U jednom od takvih kupovnih ispita našao se i sljedeći zadatak: Ako je tvrdnja točna zaokruži DA, ako je netočna zaokruži NE. Tvrdnja glasi: Mahovinu i mravinjake nalazimo na sjeveru. Trik pitanje? Ili to ili greška jer odgovor je zapravo NE. Međutim, jedan se mali genijalac snašao i lijepo nije zaokružio ni DA ni NE već je napisao: Mahovinu da, a mravinjake ne.
Zašto i čemu provjere znanja
Kao prvo, procjena znanja, odnosno ispitivanje znanja, je dio poučavanja. Ona je važna učenicima, roditeljima, nastavnicima, sustavu školstva. Procjenom znanja provjerava se jesu li učenici naučili upravo ono što je nastavnim procesom bilo predviđeno da nauče. Vrlo je važno da i učenici i roditelji budu upoznati s kriterijima ocjenjivanja i vrednovanja učeničkih postignuća te da nastavnik bude dosljedan u provođenju tih kriterija.
Procjene znanja mogu biti u tijeku obrade nastavnog gradiva, one se pišu u obliku kratkih pisanih provjera, ne ocjenjuju se i služe kao pokazatelj što je učenik naučio i napreduje li u učenju. Učenik tim provjerama dobiva povratnu informaciju o svom učenju i drugu priliku za svladavanje određenog dijela gradiva kako bi se dobro pripremio za sumativnu provjeru znanja, odnosno provjeru koja slijedi nakon obrađenog i utvrđenog gradiva.
Kratke pisane provjere služe i nastavniku kako bi dobio povratnu informaciju koliko i kako učenici svladavaju gradivo i na kojim dijelovima gradiva treba još proraditi i dodatno objasniti.
Provjere znanja koje služe ocjenjivanju nazivaju se sumativnima. U njima se uzima uzorak onoga što učenici znaju kako bi se utvrdila razina znanja. Sumativne provjere znanja služe ocjenjivanju i rangiranju učenika. To su one provjere koje se upisuju u Vremenik pisanih provjera.
Naravno, pisane provjere znanja imaju i svoje nedostatke. One nisu i ne mogu biti odraz onoga što učenici zaista znaju. Zbog ograničenosti vremenom ne mogu sadržavati dovoljno materijala za detaljno ispitivanje naučenog. Također, ima učenika koji zbog određenih poteškoća nisu uspješni u pisanim provjerama te ih se treba na vrijeme detektirati i staviti težište na usmenim provjerama.
Kakvi sve zadatci mogu biti
U pisanim provjerama postoji više vrsta ispitnih zadataka: pitanja višestrukog izbora odgovora u kojima mogu biti jedan ili više točnih odgovora, pitanja tipa točno / netočno, sparivanje pojmova, umetanje izostavljenih riječi, unos brojčanog odgovora ili klasično pitanje – odgovor. Postoje i zadatci redanja te povezivanja i sređivanja. Većinom se u pisanim provjerama kombinira više vrsta ispitnih zadataka.
Zadatke će činiti teškima ako je loša ili komplicirana formulacija zadatka, ako je višak podataka u zadatku, u slučaju kada se pojavi novi tip zadatka koji učenici još nisu radili te ako je puno koraka u zadatku.
Suma sumarum
Sastavljanje kvalitetnih zadataka za provjeru učeničkog znanja i postignuća nije nimalo jednostavan ni lagan posao. Premda se smatra da učitelji ništa ne rade, oni kod kuće provedu poprilično vremena za računalom ukoliko žele svojim učenicima napraviti kvalitetnu i pristupačnu pisanu provjeru, prilagođenu njihovim mogućnostima i onome što su učili. I naučili.
