Rad djece je zabranjen. To se odnosi na zapošljavanje djece, koje još nije iskorijenjeno u svijetu. No, smiju li djeca sudjelovati u nekim poslovima?
Naime, jedna osnovna škola imala je organizirane Eko – patrole oko škole u kojima su sudjelovali svi učenici od prvog do osmog razreda. ‘Posao’ se sastojao od toga da su učenici prema rasporedu eko – patrola, dolazili malo ranije u školu i zajedno sa spremačicama skupljali papiriće i smeće nabacano oko škole.
Naravno, dobili bi pri tom zaštitne rukavice, vreće za smeće i štapove za nabadanje papirića. Budući da su svi znali da će kad – tad doći na red za čišćenje, okoliš škole je nakon nekoliko mjeseci eko – patrola postajao sve čišći zato što su se učenici trudili ne zagađivati ga.
Ali! Na Vijeću roditelja, nekoliko se roditelja pobunilo protiv ovakvog načina održavanja čistoće okoliša škole te su zatražili da se eko – patrole ukinu jer njihova djeca nisu ‘čistači’.
Nismo Japanci
U Japanu učenici zajedno čiste svoje škole zato što tamošnji obrazovni sustav smatra da je obveza učenika da čiste školu korisna za razvoj poštovanja, odgovornosti te promicanje jednakosti. Za razliku od Japana, kod nas se djecu štedi od kućanskih poslova i kod kuće.
Profesori s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta proveli su 2013. godine istraživanje na uzorku od 272 učenika jedne osnovne škole u Zagrebu. Istraživanje je pokazalo da trećina učenika provede dnevno manje od sata u obavljanju kućanskih poslova, a njih 36,8 posto ih to radi sat dnevno, dok nikakve kućanske poslove ne obavlja, ili to čini rijetko, oko 10 posto ispitanih učenika.
Većina roditelja danas štedi djecu od kućanskih obveza koje bi im pomogle da odrastu, da budu odgovorniji i razviju vještine koje će u životu prije ili poslije morati raditi. Danas većina roditelja kaže neka dijete samo uči, (ali djeca ne uče, nego se zabavljaju na kompjutoru i društvenim mrežama ili na pametnim telefonima).
Zamislimo onda kako bi zamisao da djeca sudjeluju u čišćenju svoje učionice bila dočekana? Ne na noževe nego na sablje vjerojatno. Jedino zajedničko s Japanom bio bi nam harakiri. Nisu naša djeca Japanci pa da čiste školu.
Bilo bi dobro kad bi roditelji uvidjeli da, ukoliko vodimo računa o psihofizičkim mogućnostima djece obzirom na njihovu dob te prema njima zadajemo zadatke koje djeca u domu mogu obaviti, redovitim poslovima djeca mogu uspostaviti korisne navike i dobar stav o radu. Djeca kojoj su kućanski poslovi dio odrastanja puno lakše će se osamostaliti i odrasti u odgovorne i zrele osobe.
A što to djeca mogu raditi po kući?
Najlakši kućanski posao je brisanje prašine. Zašto dijete ne bi moglo krpom obrisati prašinu? Česte su situacije kad roditelj i ima volju ‘zaposliti’ dijete, ali kad dijete to radi sporo i ne baš onako kako to roditelj očekuje, pribjegava se liniji manjeg otpora pa roditelj, izgubivši strpljenje, preuzme posao pod izgovorom ‘Ja ću to brže i bolje napraviti.’
Time djetetu šalje poruku da je ono nesposobno, da se u njega ne može pouzdati i kad dobije sljedeći zadatak, dijete će unaprijed odustati ili će zadatak namjerno opstruirati znajući da će tako roditelj preuzeti posao na sebe.
Malo veće dijete može pomoći u postavljanju i raspremanju stola kod objeda. Pa što ako mu u prvim nespretnim pokušajima i ispadne neki komad posuđa na pod? To je samo stvar, lako se nadoknadi, a volja djeteta i ponos i osjećaj vrijednosti pri obavljanju sitnih pomoći u kući su neprocjenjivi.
Kad se kaže djetetu ‘Pospremi svoju sobu’ to je prilično nejasna uputa. Jasna uputa bila bi objašnjenje kamo da stavi svoje igračke, neka pokupi prljavo rublje, složi knjige i pribor za školu. Od usisavača još nitko nije poginuo pa nema razloga zašto dijete ne bi moglo i usisati svoju sobu.
U rubriku ‘Vjerovali ili ne’ pripada i činjenica da još postoje učenici koji idu u treći ili četvrti razred, a roditelji im slažu knjige i pribor u torbu. Ti učenici nisu slabijih mentalnih sposobnosti niti imaju kakav invaliditet. Jednostavno, njihovi roditelji ih nisu naučili samostalnosti i odgovornosti. Pa dođe dijete u školu i kaže da nema, na primjer, radnu bilježnicu zato što mu je mama nije stavila u torbu!?! Uzalud učitelji od prvog razreda apeliraju na roditelje da nauče djecu slagati svoje knjige.
Što još djeca mogu raditi? Danas postoje sigurne spravice za guljenje pa djetetu ne bi smio biti problem pomoći kod kuhanja tako da oguli mrkvu ili krumpir. Isto tako, dijete je savršeno sposobno upariti čarape nakon pranja. Zamijeniti rolu wc papira. Unijeti poštu. Nahraniti kućnog ljubimca. Obrisati proliveno. Zaliti kućne biljke. Pospremiti pribor za jelo. I tako dalje.
Postoji niz sitnih kućanskih poslova koje dijete može raditi, a da mu to ne predstavlja problem već veselje zbog osjećaja korisnosti. Samo je stvar u tome koliko će se roditelj potruditi i imati strpljenja dijete naučiti, pričekati ga da nauči i poticati na rad. Može se napraviti i podsjetnik prema kojem će dijete točno znati što se i kada od njega očekuje da sudjeluje u kućanskim poslovima.
Ako se nekad pretjerivalo i koristilo djecu i kao radnu snagu, osobito na selu, danas se otišlo u drugu krajnost pa se od djece ne traži ni da preuzmu kućanske obveze za svoju sobu ili prostor koji dijele s obitelji.
A škola?
Vratimo se na početak priče. Ako škola i želi djecu aktivno uključiti u održavanje reda i čistoće prostora i okoliša, naći će se neki roditelj koji će se pobuniti. Često se u razredu događa da učitelj kaže neka pokupe papiriće s poda, a dijete se pobuni ‘Nije to moje’ ili ‘Nisam ja bacio’.
U svakom se razrednom odjelu lako uoče djeca koja su ‘mali gotovani’, odnosno oni umjesto kojih roditelji pospremaju igračke, slažu knjige, skupljaju papiriće za njima, uređuju njihov radni prostor. Oni kao mali hrčci ispod klupe imaju ostatke sendviča, tetrapake od sokova, oko njih je sve razbacano, a nakon igre ne pospremaju igračke.
Jedino zajedničkim i sustavnim pristupom i roditelja i škole možemo djecu učiti odgovornosti i samostalnosti. Jer djeca su neviđeni potencijal, koji samo treba pokrenuti.
